Rastaje se najpoznatiji brodski ljubavni par

Ne, nije priča o nekom poznatom sportsko-estradnom paru, ovo jest priča o ljubavi, ljubavi koja traje već više od dvadeset godina, ljubavi i vjernosti dvije ptice, dvije rode. Mjesto radnje, Slavonski Brod, točnije Brodski Varoš, dimnjak na krovu osnovne škole.

Kažu da svaka ljubav ima i uspone i padove, ima sretnih trenutaka i tragičnih trenutaka.

Tako i ova ljubav iz ptičije perspektive ima svoje sretne i tragične trenutke. Tragični trenutak se desio kada "bolja polovica" doživljava tragediju u kojoj joj je slomljeno krilo i osuđena je zauvijek da bude "prizemljena" na krovu osnovne škole. Sreća u nesreći je ta što "naša Malena" kako joj od milja tepa sada već cijeli svijet ima vjernog muža Klepetana koji je ostao vjeran ptičijoj tradiciji da odlaskom ljeta i on se vine na daleki put u južnije krajeve, a ujdeno je ostao vjeran svojoj voljenoj Malenoj vraćajući se svakog proljeća u njeno gnjezdo..

Kada se čovjek "upetlja" u život ptica i životinja to nikada ne završi dobro. Međutim u ovoj priči jedan plemeniti čovjek "upetljao" se u život ovoga kraljevskog para u obliku vjernog sluge koji služi kraljici. Već slavni i štovani kraljičin sluga zaslušan je što ovaj kraljevski par opstaje u ovoj ljubavnoj priči. Njegova životna plaća je zadovoljstvo koje proživljava gledajući kako ovaj par podiže svake godine svoje potomke, mlade ptiće koji ce ispunjavati djeci cjeloga svijeta želje da im "donesu" bracu ili seku.

Kao i prethodnih dvadesetak godina tako i ove godine uz približavanje mirisa jeseni Klepetan mora ispuniti svoj prirodni nagon poletjeti prema jugu kako bi izbjegao zimske hladnoće.

Rastanak je neizbježan jer Malena nemože letjeti. Nagovaranje i dozivanje svoje najdraže traje danima i naposlijetku odlazi bez svoje drage kao posljednja roda koja napušta ove krajeve.

Ove godine Klepetan je imao ispraćaj kakav niti jedna ptica nije imala. Bili su tu svirači i mlado i staro. Čak se i gradska politička elita došla pokloniti vječnoj ljubavi.

Ostat će Klepetan još koji dan uz svoju dragu koja nervozno hoda po dvorištu škole, a mi, mi ćemo postavljati pitanje vječnom plemenitom slugi Stjepanu "je li otišao" i na proljeće iščekivati pitanjima "je li došao".

Svjesni smo da će se i to desiti, da će jednog dana jedno od njih ostati usamljeno na krovu, ali ostavimo to neka se to dogodi tamo daleko, uživajmo sada u ljubavi i čvrsto vjerujemo da je ovaj rastanak samo dok traje hladno vrijeme.

Ispraćaj priređen ove godine u dvorištu osnovne škole: Kolovoz, 2012. godine

Vojnici sutrašnjice

Vojnici sutrašnjice mogli bi biti sposobni trčati olimpijskim brzinama i danima izdržati bez hrane i sna, ako se nova istraživanja američke vojske o genetskoj manipulaciji pokažu uspješnima.

Tako počinje tekst koji je objavljen na više internetskih portala i blogova. U prvi nekoliko sekundi čitanja toga teksta bio sam impresioniran tehnološkim dostignućima ovozemaljskog čovječjeg uma da bi vrlo bzo proradio razum.

Pa to neće biti čovjek to će biti tamo nekakav robocop. To će biti stroj koji ima nešto nalik ljudskim mišićima, mozga neće imati, a ako ga bude i imao biti će bez memorije. Ludost koju može samo čovječji um proizvesti.

Međutim, slijedeće pitanje koje se nameće samo od sebe je protiv koga će se taj vojnik boriti. Tko će mu biti neprijatelj. Prošla su vremena kada su dvojica suludih kraljeva zbog neke ljubavnice ili nekih uvjerenja slali neuko ljudstvo da se pofajta sa kolcima, strijelama i sjekirama. Pobije se koja tisuća ljudi i to je to.

Sadašnja tehnologija jamči uništenje i žive sile i svega materijalnog. Znači da takvom robocop-u treba pronaći i neprijatelje. Očito je da će onaj koji proizvede takvog vojnika vjerojatno proizvesti istog robocop-a koji će imati negativnu ulogu i kojeg će onaj dobri robocop morati uništiti.

Sve je to business koji je uvjetovan zaradom novca, odnosno bogate zemlje i bogati ljudi se igraju Bogova.

Tko se igra Bogova ta brzo nastrada od svoje maštovite igre. Nadam se da pored toga znanstvenog idiota neće nastradati više miliona nedužnih ljudi i životinja.

Pravila oblačenja na javnim površinama

Nekoliko dana sam pratio komentare na tekst "Brođanin izdao Uredbu sa zakonskom snagom" objavljenom na portalu SBplus". Tema je teksta propisana pravila oblačenja u hrvatskim institucijama, u ovom slučaju u Općinskom Sudu u Sl.Brodu. Budući da je moje pravilo da ne komentiram tekstove koji se bave politikom, a ovaj je svrstan u takvu formu, nisam se oglasio kao komentator. Tako i ovdje neću davati svoje komentare nego ću navesti svoja iskustva s "pravilima oblačenja". Već šestu godinu radim izvan Hrvatske, pa tako sam primoran putovati i silom prilika posjećivati zemlje koje vjerojatno da nije ovoga posla nikada ne bih posjetio.

Tako sam bio i u Dubai-u 28 puta, evo nekoliko primjera iz Dubai-a.

Došao sam navečer obučen oko 10 sati u hotel Moskva koji ima istoimeni noćni klub. Na ulazu u noćni klub zaustavili su me "security" iliti po naški zaštitari. Uljudno su mi objasnili da nemogu unutra jer sam u patikama. Zapravo nisam bio u patikama, ne onim kasičnim patikama, nego to je bilo nešto između cipela i patika "casual" bile su od materijala kao i moje rifle. Kažu gospoda, žao nam je ali unutra ne možeš, takva su pravila. Ništa rekoh, idem dalje. Iako sam smatrao da sam obučen solidno i vrlo pristojno, premda cijena moje odjeće i obuće jedva da je prelazila vrijednost od 100 dolara i sve je bilo original i kupljeno u SAD-u ( casual shoes - 45 dolara, Calvin Klein Jeans 42 dolara i Calvin Klein majica kratkih rukava 28 dolara). Sjeo sam u taksi i tražio sam da me odveze u Dubai Barasti Bar koji je jedan od naelitnijih u Dubai-u. Ispričao sam vozaču što mi se dogodilo, a ovaj mi reče, pa u Barasti pogotovo sigurno nećeš ući takav. Sutradan sam promijenio cipele i gle čuda eto me u oba noćna kluba bez problema.

Predstavnici kompanije za koju radim obavještavaju nas svaki puta kada dolazimo u Dubai koja su pravila oblačenja u cijelom gradu i gle čuda svi se pridržavaju tih pravila, a uostalom onaj tko se neće pridržavati policija ga olakša za nekoliko tisuća dolara, ako nema love odradit će tu lovu i onda će biti deportiran iz zemlje. (kako će to odraditi i da li će ostati što od te osobe za deportaciju nisam saznao)

Primjer drugi je kada sam došao na aerodrom u Katar. Čim smo izašli iz aviona jedna djevojka je upozorena da mora promijeniti majicu jer je više "pokazivala" nego što je "skrivala". Rekla je da nema drugu majicu. Odgovor je bio da ide kupiti u free shop drugu majicu ili će biti deportirana u najkraćem roku iz zemlje.

Primjer treći je bio iz Houstona kada sam posjetio svemirski centar Nasa. Mladi par (djevojka i dečko) bili su upozoreni da se prikladno obuku. Ona je imala grudnjak (od kupaćeg kostima) majicu je imala u torbi, a mladić je skinuo isto majicu i svezao ju oko pasa tako da je bio gol do pasa (bilo je toplo vrijeme). Nisu im dozvolili ulaz dok se ne obuku i upozoreni su ako opet to učine da će biti pozvana policija i da će biti privedeni u policijsku stanicu.

Moja kompanija propisuje pravila ponašanja i oblačenja cijelo vrijeme dok smo zaposleni za istu tu kompaniju, ako netko neće da se pridržava tih pravila u roku sat vremena dobija kartu u jednom smjeru, zapravo prema kući.
Znači demokracija, osjećaj ugroženosti ili pak nešto treće ne pomaže. Poštuj ta pravila.

Razgovarao sam s nekoliko prijatelja koji su rođeni u SAD-u i koji žive tamo i većinom sam dobio iste ili slične odgovore. Sve se svodi na to da u svojoj kući i u svojem dvorištu možeš raditi što god hoćeš sve dok ne ugrožavaš svoje susjede, dok na javnim površinama moraš poštovati pravila. Tako je to i u Americi.