Tužno je kad shvatiš da uopće ne živimo, već stalno nešto čekamo. Čekamo vikend, čekamo Novu Godinu, čekamo kraj srednje škole, pa faksa, pa čekamo dobar dobar posao, ženu, muža, godišnje odmore… mirovinu, čekamo bolja vremena i na kraju krajeva, čekamo smrt.
E da, najviše se načekamo u čekaonicama razno raznih ambulanti i bolnica.
To "doktorsko" čekanje mi je najgore.
Prije nekoliko mjeseci zaplesao je kamen u mojem bubregu, bolilo je da su oči htjele ispasti van. Zatražio sam pomoć u ambulanti od svoje kompanije (Radim u jednoj američkoj firmi) i mladi gospodin koji je me primio rekao je tu magičnu riječ "Morate Čekati".
To čekanje bilo bi podnošljivo da gospođa doktorica nije pila kavu. Opet napominjem ne radi se o hrvatskom medicinskom osobljem nego američkom medicinskom osoblju. Čekao sam ja tako dobrih pola sata dok se dotična nije udostojila prići i pregledati me.
E da ona zna koliko sam joj toga skresao na svojem hrvatskom jeziku, Spominjo sam joj i familiju i susjede, ma i kućne ljubimce.
Očito, čeka se u cijelom svijetu. Uvijek nešto čekamo dok vrijeme prolazi. Tako čekamo i neko bolje sutra što se tiče ekonomije i politike. Svi nešto obećavaju i uvjeravaju nas da trebamo čekati.
Možda mi trebamo uživati u ovom trenutku koje imamo, uživajmo danas nemojmo čekati sutra.
Ne znamo iskoristiti trenutke. Ili su vremena jednostavno takva da su trenuci, kad se sve zbroji i oduzme, većinom loši i čekanje boljih ostaje jedina opcija. Čekamo sreću, a poštar koji je nosi je izgleda davno izgubio našu adresu.
