Malo jesmo u Europi, malo nismo

Naručio sam patike za svoju djecu s amazon.com, original Adidas koje su koštale s popustom od 75% negdje oko 25 dolara a druge s istim popustom oko 30 dolara. Nakon nekoliko dana dolazi poštar s pismom od Carinske Uprave da im moram dostaviti original račun . Budući da prilikom uplate odmah na e-mail dobijem potvrdu o uplati i e-račun isti sam poslao gospodi fax-om jer nemaju oni e-mail adresu ili se s istom još nesluže.
I nakon još sedam dana evo meni paketa, ali prvo poštar kaže, prvo plati carinu i porez pa onda dobiješ paket. Kad ono iznenađenje!!! - 250,00 kn što je tada bilo oko 50 dolara, nema žalbe plati i uzmi ili pozdravi se, on vraća paket. Pitam ja njega ma gdje ćeš ti vratiti taj paket prijatelju moj. Pogleda me čovjek onako da iz očiju mu mogu pročitati misao "ajde plati i ne hjeb.... mene ovakog". Platim ja sav bijesan i odmah na internet da tražim pravdu. Jedino što sam našao je odluka vlade da do vrijednosti od 1000 kuna smijemo uneti robe bez plaćanja carine. Nakon samo par minuta zove mene moj otac da mu odem prijaviti kazan (kotao) za pečenje rakije i tvrdi mi da se to sada po novome mora prijaviti na carini, kao idemo u Europu, europska pravila i bla bla. Moram priznati nisam ga baš skužio jer po logici to je neka vrsta poreza koji se treba platiti u poreznoj a ne na carini jer je to još jedan glupi namet jadnim seljacima koji su zadnjih "milijun" godina pekli rakiju i još uvijek ju peku u domaćoj radinosti. Nakon moga poziva u poreznu dobijem objašnjenje da ipak moram ići u carinu. Uh, ko naručeno, odmah pristajem jer sam se želio dobrano raspraviti za one moje patike. Dođoh ja u carinu i gospodin mi lijepo objasni kako ja moram platiti taj namet za kazan ili kako ga cijelo selo zove "veseli stroj" i kako je to u odredbama ministarstva bla bla bla, sve u svemu to je znak da smo jako blizu EU. Ajde dobro rekoh, dođe Europa po par litara rakije pa neka i ona popije nešto, nego pitah ja za moje patike a gospodin mi reče druga kancelarije. U toj drugoj kancelariji sjede gospoda zatrpana papirima do stropa svi nešto kao rade. Na moje traženje objašnjenja odgovori mi gospodin da nisam upravu za onih 1000 kunića jer je to samo ako ja fizički unosim robu, a ako ju primam poštom onda je limit 150 kuna. Iznenađen i uvrijeđen što nisam upravu pitah ga a kako to da u cijeloj EU nema niti carine niti poreza za takve pošiljke a gospodin mi reče " pa nismo još u EU, kada uđemo i to će se izregulirati"
Pa kako sada to u onoj prethodnoj kancelariji smo ušli u EU i svako hoće malo rakije(čitaj love jer rakija je za svakog seljaka novac) a u ovoj još nismo pa RH bere što se ubrati može i dok može.

Lijenost

Što učiniti kada u svojoj radnoj sredini imate osobu koja je lijena. Da li se kloniti te osobe ili praviti se kao da ta osoba nepostoji ili pokušati se spustiti na nivo te osobe i tražiti zadovoljstvo u toj lijenoj poziciji.

U Wikipediji sam pronašao definiciju lijenosti koja kaže:
Lijenost je nedostatak volje za aktivnost koja je potrebna nekom pojedincu. Lijenost se može podijeliti na dvije vrste:
-- generička lijenost
-- ciljana lijenost
Generička lijenost nedostatak je volje za aktivnošću koja je nužna ili potrebna nekom pojedincu. Ova vrsta lijenosti nerijetko može graničiti sa depresijom i uključuje generalni nedostatak volje za aktivnošću
Ciljana lijenost nedostatak je volje za aktivnošću koja ne uzrokuje osjećaj ugode ili uzrokuje fizičku, psihičku ili psihofizičku neugodu

Na moju žalost imao sam prilike i još uvijek imam da radim s ljudima koji ne samo da su lijeni nego su lijeni na kvadrat, ma što na kvadrat na desetu. Kako bi moj susjed rekao da lijenost može boliti oni bi "urlikali" od boli 24 sata. Gledam jučer jednu osobu kako sjedi na rasklimanoj stolici i jede (unos hrane ipak neračunam u posao). Pored nje stoje posložene posude od hrane do unazad pet dana. Ona posuda , najstarija po čekanju da se baci u smeće, jer se više sigurno nemože oprati, počela je da ispušta mirise koji i mravima više nisu privlačni, a ispod svega toga papiri koje ja trebam i koji su trebali biti potpisani od strane te osobe još jučer. Na moje pitalje da li su papiri potpisani, odgovor u maniri pravog diplomate je bio da je bila zauzeta i još uvijek je, pa vjerojatno će popodne potpisat taj moj papir. Pouzdano znam da nije ništa radila dopodne a i da je, potrebno vrijeme za ta hjeb.... potpis je prosječno 5 sekundi, pa se pitam ako je za nju raditi "ništa" veliki napor, što je tek za nju znači stvarno nešto raditi.

Nako toga došao sam u drugu kancelariju u kojoj radi jedan moj poznanik. Kad sam ga vidio sve mi je bilo jasno. Izgledao je kao zmaj koji bljuje vulkansku lavu iz usta a lice mu je ko semafor mijenjalo boje. Reče mi moj prijatelj da je zamolio radnu kolegicu da složi dvadeset tek isprintanih papira u pripadajuće foldere. Odgovor je bio otpilike ovakav " ja sam tako nježna osoba da tako kompliciran i težak posao nisam u mogućnosti odraditi bez pomoći"
Uzela je telefon i zvala glavnog managera i zatražila dva helpera da joj pomognu. Kad je to čuo moj prijatelj ustao je sa stolice i trebalo mu je pune dvije minute da složi tih dvadesetak papira. Kaže mi da mu je jučer rekla, u pet sati popodne, kako mora ići na toalet ali neda joj se ustajati sa stolice, pa da se nada da će izdrati još sat vremena do kraja radnog vremena kako nebi morala dva puta ustajati sa stolice.
Pitam se kako izgleda mozak takve osobe iznutra. Kakve li samo misli prometuju ti veličanstvenim moždanim vijugama koje govore svome tijelu u ovom stilu "ma daj, sve što nemoraš uraditi danas ostavi za sutra"
Sve do tada sam smatrao da vrijedi ona poslovica " Samo se umrijeti mora i otići u toalet se mora, a sve ostalo se nemora nego čovjek čini svojom voljom" Kod ovih ljudi to nevredi kod njih čak i smrt nedolazi danas nego sutra i uvijek sutra.