Laž drugi dio

U prethodnom postu osvrnuo sam se na laž koja se rađa u svijesti pojedinaca. Međutim kako nazvati laž koju okolina svjesno iznosi jednoj osobi kako ne bi povredili tu osobu. Radi se o tome da liječnici i obitelj zajedno s bliskim prijateljima doslovno lažu jednoj osobi da nije smrtno bolesna. Da li je to pravedno skrivanje istine ili samo zaobilaženje istine u širokom krugu kako bi bolesna osoba u nekoj lažnoj nadi proživila ostatak života. Da li je to dobro ili ne? Situacija je strašno komplicirana i jako neugodna. Neki kažu da to nije pravedno da čovjeku treba reći istinu, dok se drugi jednostavno ne usuđuju priznati istinu. Da li iz nekog straha da tu osobu ne napusti i razum ili da joj priušte malo mira ili pak da nešto drugo. Kako pogledati u oči toj osobi i svjesno joj lagati? Da li mi njoj ustvari pomažemo ili joj odmažemo? Teško je dati odgovore na ta pitanja. Većina odgovora koje sam dobio na ta pitanja su glasila "Nedao Bog da moram biti u takvoj situaciji"
E, da, možda je ovdje laž i opravdana.

Laž -prvi dio

-Laž je svjesno izrečena neistina ili obmana - tako piše u Wikipediji

Mislim da ima mali broj osoba koje nisu barem jednom u životu, ma što u životu, barem jednom godišnje izrekli neku laž. Nekako mi se čini da mnogi zaobilaze logiku i stvarnost i pokušavaju poletjeti životom na krilima laži. Samo ta krila znaju brzo olinjati i izgubiti snagu i onda preostaje samo pognuti rep i nos u pijesak. Dobro je kada svijest i proradi, pa obrazi pocrvene, ali kada čovjek prihvati saznanje okoline o teretu laži koji je proizveo vibracijom svojih glasnica kao nešto sasvim normalno i nakon samo nekoliko sekundi nastavlja opet to bi nazvao već kroničnom bolešću. Imao sam priliku čak i surađivati na poslu s nekoliko ljudi za koje neznam koje bi epitete prije same riječi postavio, možda ortodoksni, ultra, ober lažovi ili lažovi na tisućutu potenciju. Čudo je pravo kako ti ljudi mogu privući pažnju drugih ljudi i toliko ih uvjeravati u svoju priču da pojedinci i prihvate sve kao istinu. Tako sam bio prisutan dok je jedan takav biser objašnjavao svoje doživljaje. Čovjek se toliko uživio u priču i sve dočarava smrtno ozbiljnim izrazom lica unoseći se oštrim pogledom u face slušaoca. Tada je padala jaka kiša i svi su se naguravali pod malom nadstrešnicom. Razgovor je počeo o toj kiši, a njegova priča počela je riječima "Ma nije to ništa, kakvih sam se ja nagledo pljuskova i po kojem sam sve ja nevremenu vozio" i tako sve polako dok nije došao biser godine koji glasi nekako ovako " ma vozio sam po mrklom mraku i brisači mi prestanu raditi, vozim kamion nizbrdo, nema šanse da stanem, pomislim što ću, kako ću, kad ono najednom lisica skoči meni na šajbu i onako uplašena krene mahati repom i tako ona kao brisači sklanja kišu sa "šoferšajbe"" Da ironije bude veća jedan od slušaoca pita ga i koliko je dugo ostala tako na šajbi, a on hladnokrvo odgovori skroz dok nije stala kiša, valjda se bojala da nebi spala s kamiona i da ju nepogazim. Tu priča završi, ljudi odoše i potiho raspravljaju kako je čovjek imao sreću. Nisam mogao vjerovati što sam čuo a još manje da su to drugi povjerovali. Jedan moj bivši radni kolega je toliko lagao da ni sam više sebe nije mogao kontrolirati, a sve u svrhu da bi bio u centru pažnje. Ljudi su ga inače brzo provaljivali pa je stalno mijenjao društvo i na kraju je zbog toga jednostavno morao otići iz firme jer su ga ostali toliko počeli zafrkavati da on to nije mogao izdržati, zapravo uvidio je da je postigao sasvim drugi efekat, umjesto da leti u visinama zaronio je u mulj. Jedan od njegovih bisera je bio tokom jednog razgovora o mjestima gdje je tko radio i koliko da je on tri godine radio u Njemačkoj, tri u Finskoj, tri godine u Hrvatskoj, pa tri godine u Austriji, pa opet u njemačkoj, pa opet u finskoj. Jedan od prisutnih ga je prekinuo, pa čekaj ako ti sada imaš 25 godina pa ti si onda počeo raditi još dok si bio u maminom stomaku. Nakon salve smijeha koji je bio izvrgnut jednostavno je odšetao iz društva. Svi su mu počeli govoriti da ako laže neka barem ubaci malo istine pa da to izmiksa i da to liči na nešto. Jednom kada te uhvate u laži teško je vratiti povjerenje jer te okolina obilježi kao takvog i uvijek si izbačen iz pojma "istina"

Novac - taj prokleti novac

U Wikipediji sam pronašao definicuju novca koju citiram u cijelosti: Novac je svojevrsna roba za koju se može kupiti svaka druga roba. Novcem se raspoređuju i razmjenjuju svi proizvodi ljudskog rada. Uobičajena definicija novca kaže da je novac (1) obračunska jedinica; (2) spremnik vrijednosti; te (3) sredstvo razmjene, iako većina autora drži da su prva dva svojstva nebitna te da slijede iz posljednjeg.
Budući da radim na dalekom Istoku odnosno u povijesnoj Mezopotaniju koja se smjestila između rijeka Tigris i Eufrat, imam priliku raditi sa ljudima doslovno iz cijeloga svijeta. Jedan dan vodio sam jednu grupu ljudi koji su bili iz Indije i dvojica iz Sri Lanke. Sasvim slučajno smo počeli priču o novcu jer sam inzistiro da mi moj prijatelj iz Indije odgovori zašto je zamišljen. Reče mi frfljajući na engleskom da mu šalje pola njegovoga sela poruke da im posudi novaca. U šali mu odgovorim da se sada može osjećati kao Maharadža koji ima sve i svašta. Međutim nastavi on istim tonon odgovor koji ću pokušati prepričati a rekao mi je ovako, ako imaš novac tada imaš ženu, brata, sestru, roditelje, susjede pa čak i ljubavnice, ako nemaš novac tada nema ništa od toga. Kada se pripremao za njega na daleki put kako bi zaradio koju "crkavicu" morao je pripremiti novac za troškove puta i sve ostalo što treba. Nitko mu nije htio posuditi novac od gore navedenih, nego je posudio kod nekog selskog kamatara tako da je morao raditi cijelu godinu kako bi vratio taj novac. U toj prvoj godini nije ga nitko zvao, a sada kako je lova počela kapati na njegov račun u banci eto i prijatelja eto i rodbine a eto i nekih potencionalnih ljubavi (kako bi oni rekli alibaba ljubavi). Rekoh sebi u bradi "O Bože pa zar je cijeli svijet isti"
Čuo sam stotine sličnih priča a i moje iskustvo je itekako slično ovoj priči. Zanima me kako se samo to proklestvo novca proširilo po cijelom svijetu, ima ga i u najzabačenijem kutku zemaljske kugle. Što je najgore od toga, tim prokletim novce, naročito u tim dalekim azijskim zemljama možeš si i kupiti zdravlje, možeš si produžiti život, jer tamo su razne operacije itekako neostvareni san za one koji nemaju novac. Ako nemaš love da platiš uslugu pravog stomatologa onda ti neki selski harambaša vadi predhistorijskim kombinirkama zub (uh mogu misliti kako taj zahvat izgleda). Eto tako je to u cijelom svijetu, nevalja kada nema love, a bome nevalja ni kada ima love. Nekaže se bez razloga da lova buši rupu tamo i gdje burgije nemože.