-Laž je svjesno izrečena neistina ili obmana - tako piše u Wikipediji
Mislim da ima mali broj osoba koje nisu barem jednom u životu, ma što u životu, barem jednom godišnje izrekli neku laž. Nekako mi se čini da mnogi zaobilaze logiku i stvarnost i pokušavaju poletjeti životom na krilima laži. Samo ta krila znaju brzo olinjati i izgubiti snagu i onda preostaje samo pognuti rep i nos u pijesak. Dobro je kada svijest i proradi, pa obrazi pocrvene, ali kada čovjek prihvati saznanje okoline o teretu laži koji je proizveo vibracijom svojih glasnica kao nešto sasvim normalno i nakon samo nekoliko sekundi nastavlja opet to bi nazvao već kroničnom bolešću. Imao sam priliku čak i surađivati na poslu s nekoliko ljudi za koje neznam koje bi epitete prije same riječi postavio, možda ortodoksni, ultra, ober lažovi ili lažovi na tisućutu potenciju. Čudo je pravo kako ti ljudi mogu privući pažnju drugih ljudi i toliko ih uvjeravati u svoju priču da pojedinci i prihvate sve kao istinu. Tako sam bio prisutan dok je jedan takav biser objašnjavao svoje doživljaje. Čovjek se toliko uživio u priču i sve dočarava smrtno ozbiljnim izrazom lica unoseći se oštrim pogledom u face slušaoca. Tada je padala jaka kiša i svi su se naguravali pod malom nadstrešnicom. Razgovor je počeo o toj kiši, a njegova priča počela je riječima "Ma nije to ništa, kakvih sam se ja nagledo pljuskova i po kojem sam sve ja nevremenu vozio" i tako sve polako dok nije došao biser godine koji glasi nekako ovako " ma vozio sam po mrklom mraku i brisači mi prestanu raditi, vozim kamion nizbrdo, nema šanse da stanem, pomislim što ću, kako ću, kad ono najednom lisica skoči meni na šajbu i onako uplašena krene mahati repom i tako ona kao brisači sklanja kišu sa "šoferšajbe"" Da ironije bude veća jedan od slušaoca pita ga i koliko je dugo ostala tako na šajbi, a on hladnokrvo odgovori skroz dok nije stala kiša, valjda se bojala da nebi spala s kamiona i da ju nepogazim. Tu priča završi, ljudi odoše i potiho raspravljaju kako je čovjek imao sreću. Nisam mogao vjerovati što sam čuo a još manje da su to drugi povjerovali. Jedan moj bivši radni kolega je toliko lagao da ni sam više sebe nije mogao kontrolirati, a sve u svrhu da bi bio u centru pažnje. Ljudi su ga inače brzo provaljivali pa je stalno mijenjao društvo i na kraju je zbog toga jednostavno morao otići iz firme jer su ga ostali toliko počeli zafrkavati da on to nije mogao izdržati, zapravo uvidio je da je postigao sasvim drugi efekat, umjesto da leti u visinama zaronio je u mulj. Jedan od njegovih bisera je bio tokom jednog razgovora o mjestima gdje je tko radio i koliko da je on tri godine radio u Njemačkoj, tri u Finskoj, tri godine u Hrvatskoj, pa tri godine u Austriji, pa opet u njemačkoj, pa opet u finskoj. Jedan od prisutnih ga je prekinuo, pa čekaj ako ti sada imaš 25 godina pa ti si onda počeo raditi još dok si bio u maminom stomaku. Nakon salve smijeha koji je bio izvrgnut jednostavno je odšetao iz društva. Svi su mu počeli govoriti da ako laže neka barem ubaci malo istine pa da to izmiksa i da to liči na nešto. Jednom kada te uhvate u laži teško je vratiti povjerenje jer te okolina obilježi kao takvog i uvijek si izbačen iz pojma "istina"
Mislim da ima mali broj osoba koje nisu barem jednom u životu, ma što u životu, barem jednom godišnje izrekli neku laž. Nekako mi se čini da mnogi zaobilaze logiku i stvarnost i pokušavaju poletjeti životom na krilima laži. Samo ta krila znaju brzo olinjati i izgubiti snagu i onda preostaje samo pognuti rep i nos u pijesak. Dobro je kada svijest i proradi, pa obrazi pocrvene, ali kada čovjek prihvati saznanje okoline o teretu laži koji je proizveo vibracijom svojih glasnica kao nešto sasvim normalno i nakon samo nekoliko sekundi nastavlja opet to bi nazvao već kroničnom bolešću. Imao sam priliku čak i surađivati na poslu s nekoliko ljudi za koje neznam koje bi epitete prije same riječi postavio, možda ortodoksni, ultra, ober lažovi ili lažovi na tisućutu potenciju. Čudo je pravo kako ti ljudi mogu privući pažnju drugih ljudi i toliko ih uvjeravati u svoju priču da pojedinci i prihvate sve kao istinu. Tako sam bio prisutan dok je jedan takav biser objašnjavao svoje doživljaje. Čovjek se toliko uživio u priču i sve dočarava smrtno ozbiljnim izrazom lica unoseći se oštrim pogledom u face slušaoca. Tada je padala jaka kiša i svi su se naguravali pod malom nadstrešnicom. Razgovor je počeo o toj kiši, a njegova priča počela je riječima "Ma nije to ništa, kakvih sam se ja nagledo pljuskova i po kojem sam sve ja nevremenu vozio" i tako sve polako dok nije došao biser godine koji glasi nekako ovako " ma vozio sam po mrklom mraku i brisači mi prestanu raditi, vozim kamion nizbrdo, nema šanse da stanem, pomislim što ću, kako ću, kad ono najednom lisica skoči meni na šajbu i onako uplašena krene mahati repom i tako ona kao brisači sklanja kišu sa "šoferšajbe"" Da ironije bude veća jedan od slušaoca pita ga i koliko je dugo ostala tako na šajbi, a on hladnokrvo odgovori skroz dok nije stala kiša, valjda se bojala da nebi spala s kamiona i da ju nepogazim. Tu priča završi, ljudi odoše i potiho raspravljaju kako je čovjek imao sreću. Nisam mogao vjerovati što sam čuo a još manje da su to drugi povjerovali. Jedan moj bivši radni kolega je toliko lagao da ni sam više sebe nije mogao kontrolirati, a sve u svrhu da bi bio u centru pažnje. Ljudi su ga inače brzo provaljivali pa je stalno mijenjao društvo i na kraju je zbog toga jednostavno morao otići iz firme jer su ga ostali toliko počeli zafrkavati da on to nije mogao izdržati, zapravo uvidio je da je postigao sasvim drugi efekat, umjesto da leti u visinama zaronio je u mulj. Jedan od njegovih bisera je bio tokom jednog razgovora o mjestima gdje je tko radio i koliko da je on tri godine radio u Njemačkoj, tri u Finskoj, tri godine u Hrvatskoj, pa tri godine u Austriji, pa opet u njemačkoj, pa opet u finskoj. Jedan od prisutnih ga je prekinuo, pa čekaj ako ti sada imaš 25 godina pa ti si onda počeo raditi još dok si bio u maminom stomaku. Nakon salve smijeha koji je bio izvrgnut jednostavno je odšetao iz društva. Svi su mu počeli govoriti da ako laže neka barem ubaci malo istine pa da to izmiksa i da to liči na nešto. Jednom kada te uhvate u laži teško je vratiti povjerenje jer te okolina obilježi kao takvog i uvijek si izbačen iz pojma "istina"
