Pravda, ljudskost, zahvalnost - što je to?

Prije nekoliko dana dobio sam jednu priču na svoj e-mail koja je stvarno čudna i poučna pa ju želim pokazati svima na svojem blogu.

Kupio seljak konja, koji se nakon mjesec dana razbolio.
Doveo seljak veterinara da ga pregleda, koji nakon pregleda kaže:
“Konj je zaražen opasnim virusom. Dati ću Vam lijek, kojeg ćete mu davati slijedeća tri dana. Nakon tri dana doći ću pregledati konja.
Ukoliko konj bude i tada bolestan, morat ćemo ga uspavati."
Taj razgovor prisluškivalo je prase, koje boravi sa konjem u istoj štali.
Nakon prvog dana konj je bio još uvijek bolestan.
Dođe prase kod njega i reče mu:
“E moj konjiću, potrudi se; ustani!".
Drugog dana ista stvar – prase i dalje pokušava konja da uvjeri:
“Hajde, ustani, inače češ morati umrijeti!".
I trećeg dana dao je seljak konju lijek, ali bez rezultata.
Nakon pregleda reče veterinar:
“Nemamo drugog izbora, moramo uspavati konja, inače će se zaraziti i druge životinje u štali".
Prase je i prisluškivalo i ovaj razgovor između veterinara i seljaka, te otrči kod konja i reče: “Hajde, ustani se, veterinar samo što nije stigao, sada ili nikada!!!“
Odjednom skoči konj na noge i istrči iz štale.

Seljak je skakao od sreće: “dogodilo se čudo!”
Ovo moramo proslaviti!

Pouka priče:

Ne miješaj se u tuđe stvari, koje te se ne tiču!

Pročitao sam mnogo takvih sličnih priča koje su se dogodili u stvarnosti. Prepričat ću još jednu istinitu priču a radi se o tome da je jedna obitelj (otac, majka, kćerka i sin) posjetila jedan restoran (inače to se dogodilo u SAD). Za vrijeme ručka djevojci je stao komadić hrane u grlu. Vlasnik restorana je odmah zvao pomoć (njihov univerzalni broj 911). Svi su bili u panici i nisu znali što da urade. Prišao je jedan mladić i rekao je da studira medicinu i da želi pomoći djevojci koja je već izgubila svijest i prijetila je opasnost da se uguši. Mladić je izvadio mali nož, napravio mali otvor na vratu (vjerojatno na grkljanu) i postavio u otvor dio olovke koji je služio kao cjevčica preko koje je dolazio zrak. Liječnici koji su pristigli oduševljeni i puni pohvala za budućeg kolegu koji je perfektno izveo postupak spašavanja. Međutim šok je nastao kada je nakon mjesec dana dobio tužbu. Tužila ga je mlada djevojka i njena obitelj da je njoj ostao ožiljak na vratu i traži odštetu od mladog studenta, naravno u novcu. Dotična gospodična bi bila 100% mrtva da on nije izveo to što je izveo. Sada nju niti njenu obitelj nije briga što ju je on spasio nego ona tvrdi da on nije bio kvalificiran za taj zahvat i zato mora platiti veliku odštetu.
Ponekad se pitam što je to pravda, što je to zahvalnost, što je to ljudskost. Da li će doći neko ludo vrijeme kada ćemo prolaziti jedni pored drugih praveći se da ti drugi uopće nepostoje.

Mobitel - ovisnost ili ?

Mobitel - ta mala napravica koja je postala za 99% ljudi osnovna potreba bez koje nemogu ama baš ništa.
Svoj sam prvi mobitel nabavio, pardon, kupio sam još daleke 1998. Bio je to sony, kao mala ciglica, ali je bio mobitel i famozna mreža 099. Kako sam počeo koračati u poslovne vode tako sam se naoružao s dva mobitela pa onda i s tri. Budući da sam radio u jednoj osiguravajućoj kući i još sam radio dva honorarna posla smatrao sam da je to uobičajeno nositi sa sobom tri mobitela. Kasnije je to postalo prava napast koja je nemilice zvonila. Jednom sam zaboravio jedan mobitel u uredu i bio sam bez njega od osam sati ujutro do jedan sat iza podne. Kolegica koja je radila u uredu izludila je zvonjavom mojeg mobitela i spremila ga je u toalet. Na mobitelu je pisalo da imam propuštena 382 poziva. Zatim sam bio primoran postaviti mobitele samo na vibraciju i to me toliko istreniralo da sam čak tokom noći kada sam spavao osjetio vibraciju mobitela. Kada sam jedan dan pokušao zbrojiti koliko sam vremena proveo razgovarajući na mobitelima došao sam do podatka od nekih 6 sati. Tada sam počeo polako mrziti tu malu napravicu za koju mnogi kažu da je najbolji prijatelj. Razlog tolikim pozivima je bio podjeljenih oko 5000 posjetnica i poslovi koji iziskuju neprestalne kontakte s ljudima. Prije tri godine kada sam dobio posao u inozemstvu na takvom radnom mjestu na kojem je zabranjena upotreba elektroničkih uređaja a naročito mobitela došao je spas. Rekao sam Hvala Bogu vraćam se životu iz moje mladosti, nemaaaa više mobitelaaa. Sada nakon višegodišnjeg izbivanja kontakta s mobitelom preporodio sam se. Svaki puta kada dolazim na godišnji kući postajem čudna osoba koja nema sa sobom mobitel. Tako jednom sjedio sam na terasi jednog kafića i pratio ljude. Svi su postali robovi mobitela a da nisu ni svijesni. Ako zazvoni mobitel više nije bitno gdje se ko nalazi, da li je u crkvi ili na ulici, da li razgovara s nekim ili ne, momentalno se vadi mobitel prekidaju se sve aktivnosti i kreće se u razgovor s tom nekom nevidljivom osobom koja se nalazi tamo negdje. Kažu mi moji poslovni poznanici da je to danas život, da o tome ovise svi poslovi, brzi protok informacija dovodi te na vrh. Da razumijem poslovne ljude i potpuno se slažem s njima zato mobitel i postoji da nam olakša posao, ali mobitel u crkvi, mobitel za vrijeme nedeljne šetnje po centru grada, mobitel u autobusu dok putujete kući s posla. Isto tako slažem se, da je mobitel potreban i za privatne svrhe, a to je za slučaj opasnosti, policija, prva pomoć i moja obitelj ali samo u slučaju nepredviđenih događaja.
Sva sreća nemam tih problema da moram suprugu obavještavati kada sam popio sok ili nedaj Bože pivo i da dolazim na vrijeme s posla, da nemoram majku obavještavati deset puta na dan što mi je moja supruga napravila za ručak i nemoram davati na znanje pojedinim poznanicima da sam danas natočio gorivo i kako je vruće bilo danas na terasi restorana ili kafića.

Što je to prijateljstvo ?

Kada bi upotrebio životno sito i rešeto i kada bi prosijao sve ljude koji su me okruživali i koji su bili u mojoj blizini tražeći osobu koju bi mogao nazvati istinski prijatelj neznam što bi moglo ostati na površini. Zadnjih par godina dobio sam stotine mailova koji su veličali sam pojam prijateljstva. Iz tih e-poruka može se zaključiti da nema religije i nema društvenog sistema koji neće veličati prijatelja i prijateljstvo. Međutim, još uvijek tražim odgovor na pitanje što je istinski pravi, životno vrijedan prijatelj. Kada se vratim u svoje školsko razdoblje, u doba ideala kada mi mozak nije bio opterećen kojekakvim problemima tipa posla, novca, režija, djece, kredita i valutnog tečaja, te kojekakvih dugova, tada sam vjerovao da svatko, tko je u mojoj blizini, da je moj prijatelj. Odlaskom u ondašnju vojsku (JNA) u pred turbulentno vrijeme mozak mi je bio dodatno dopunjavan tim pojmom svi su prijatelji i onda jednog dana BUM počinje rat, moj bijeg iz JNA i dolazak u RH, velika promjena, nema više onih prijatelja, sada se prijatelji deklariraju po nacionalnoj osnovi. Prođe i to ludo doba, dođe još luđe neko novo doba, nit je socijalizam niti komunizam niti kapitalizam pa se prijatelji počeli klasificirati po materijalnoj vrijednosti. Ako ja imam love, ako ti imas love, e onda smo na istoj valnoj duljini, onda smo valjda prijatelji, znači opet neki novi ljudi, opet neki novi prijatelji. Ulaskom u neke poslovne sfere, opet neki novi ljudi, opet neki novi instant prijatelji. Tada, nekako, kao da nas bude sramota onih, nazovimo ih starih prijatelja, jer ja sam poletio a oni su tamo negdje dolje. Onaj tko je poletio taj će kad-tad i sletjeti, samo što se više nikada neslijeće na istu životnu pistu, nego ili pored nje ili u neku životnu močvaru, a tamo opet neki novi ljudi.

Pa kada sve to prosijem pitam se tko su ti pravi istinski prijatelji, da li je prijatelj onaj tko ti odobrava doslovno svaki tvoj potez ili onaj tko se žestoko usporotivi tvojim postupcima kada te vode u životni ponor, onaj koji te podržava u svemu pa i u pogrešnim odlukama ili onaj koji je staro gunđalo i prigovara tvojim pogrešnim postupcima a o dobrim šuti. Često sam čuo izjave "on je super prijatelj, on je meni napravio to i to, on je meni pomogao to i to". Pa zar prijatelj mora učiniti za mene nešto da bi bio dobar prijatelj.

Pitam se da li je životinja bolji prijatelj čovjeku od samog čovjeka? Da li je moj pas bolji prijatelj od bilo kojeg humanoidnog prijatelja? Taj moj pas je bio uz mene dok sam hodao uspravno, dok sam se spoticao na svom životnom putu, dok sam upadao i dok sam se uzdizao. Taj moj pas nije nikada komentirao nijedam moj potez, taj moj pas nije vikao na mene, nije prijetio meni, pa nije me ni hvalio, ali barem je bio uz mene.

Da, ali taj moj pas nije čovjek, on je životinja, a ja tražim prijatelje medu ljudima, medu onima koji imaju i osjećaje, i dušu.

Prijateljstvo

Unazad tri godine dobio sam veliki broj Email-ova koji veličaju prijateljstvo i prijatelja. Bilo da je duhovnog karaktera mail ili čisto od srca napisan, u svakome od njih veliča se pojam prijateljstva. Svaki od tih mail-ova sugeriraju da je prijatelj najveće bogastvo, prijatelj je ovo, prijatelj je ono. Odlučio sam malo preispitati neke svoje poznanike i svi odreda potvrđuju da imaju nekoliko jako dobrih prijatelja. A razlozi za takvo mišljenje su:
svi se oni međusobno posjećuju i odlaze jedni drugimama na večere, da jedni drugima pomažu oko kuće i u drugim poslovima itd. Na moje pitanje što će se desiti ako taj prijatelj dolazi stalno kod tebe na večeru a ti nebudeš pozvan kod njega ili ako ti radiš stalno kod njega, odnosno pomažeš mu, a on uvijek ima izgovor da ne dođe kod tebe. Odgovor je bio onda nismo prijatelji. Približno su svi odgovori bili slični. Pa se onda ja pitam na čemu se temelji to tzv prijateljstvo, da li na zajedničkom interesu i kada taj interes nestane onda nestane i prijateljstvo. Da li se mjeri po broju međusobnih usluga. Nebrojen puta sam čuo da netko kaže večeras mi dolaze prijatelji u goste, joj dovode i svoju djecu, pa onda cijelu noć poslije njih moram čistiti kuću. Kakvi su to prijatelji poslije kojih imaš samo probleme. Mnogi kažu taj i taj je super prijatelj on mi je pomogao tada i tada, a moje pitanje bi bilo da li bi taj i taj bio tako super i da ti nije pomogao kada si ti trebao. Teško je to odrediti. Samo znam iz svog vlastitiog iskustva dok se jede i pije uvijek ima prijatelja, a kada zagaziš u prljavu vodu životne močvare još se i nađe pokoji tzv. prijatelj a kada ta voda dođe do grla nema više tzv prijatelja.