Mobitel - ta mala napravica koja je postala za 99% ljudi osnovna potreba bez koje nemogu ama baš ništa.
Svoj sam prvi mobitel nabavio, pardon, kupio sam još daleke 1998. Bio je to sony, kao mala ciglica, ali je bio mobitel i famozna mreža 099. Kako sam počeo koračati u poslovne vode tako sam se naoružao s dva mobitela pa onda i s tri. Budući da sam radio u jednoj osiguravajućoj kući i još sam radio dva honorarna posla smatrao sam da je to uobičajeno nositi sa sobom tri mobitela. Kasnije je to postalo prava napast koja je nemilice zvonila. Jednom sam zaboravio jedan mobitel u uredu i bio sam bez njega od osam sati ujutro do jedan sat iza podne. Kolegica koja je radila u uredu izludila je zvonjavom mojeg mobitela i spremila ga je u toalet. Na mobitelu je pisalo da imam propuštena 382 poziva. Zatim sam bio primoran postaviti mobitele samo na vibraciju i to me toliko istreniralo da sam čak tokom noći kada sam spavao osjetio vibraciju mobitela. Kada sam jedan dan pokušao zbrojiti koliko sam vremena proveo razgovarajući na mobitelima došao sam do podatka od nekih 6 sati. Tada sam počeo polako mrziti tu malu napravicu za koju mnogi kažu da je najbolji prijatelj. Razlog tolikim pozivima je bio podjeljenih oko 5000 posjetnica i poslovi koji iziskuju neprestalne kontakte s ljudima. Prije tri godine kada sam dobio posao u inozemstvu na takvom radnom mjestu na kojem je zabranjena upotreba elektroničkih uređaja a naročito mobitela došao je spas. Rekao sam Hvala Bogu vraćam se životu iz moje mladosti, nemaaaa više mobitelaaa. Sada nakon višegodišnjeg izbivanja kontakta s mobitelom preporodio sam se. Svaki puta kada dolazim na godišnji kući postajem čudna osoba koja nema sa sobom mobitel. Tako jednom sjedio sam na terasi jednog kafića i pratio ljude. Svi su postali robovi mobitela a da nisu ni svijesni. Ako zazvoni mobitel više nije bitno gdje se ko nalazi, da li je u crkvi ili na ulici, da li razgovara s nekim ili ne, momentalno se vadi mobitel prekidaju se sve aktivnosti i kreće se u razgovor s tom nekom nevidljivom osobom koja se nalazi tamo negdje. Kažu mi moji poslovni poznanici da je to danas život, da o tome ovise svi poslovi, brzi protok informacija dovodi te na vrh. Da razumijem poslovne ljude i potpuno se slažem s njima zato mobitel i postoji da nam olakša posao, ali mobitel u crkvi, mobitel za vrijeme nedeljne šetnje po centru grada, mobitel u autobusu dok putujete kući s posla. Isto tako slažem se, da je mobitel potreban i za privatne svrhe, a to je za slučaj opasnosti, policija, prva pomoć i moja obitelj ali samo u slučaju nepredviđenih događaja.
Sva sreća nemam tih problema da moram suprugu obavještavati kada sam popio sok ili nedaj Bože pivo i da dolazim na vrijeme s posla, da nemoram majku obavještavati deset puta na dan što mi je moja supruga napravila za ručak i nemoram davati na znanje pojedinim poznanicima da sam danas natočio gorivo i kako je vruće bilo danas na terasi restorana ili kafića.
Svoj sam prvi mobitel nabavio, pardon, kupio sam još daleke 1998. Bio je to sony, kao mala ciglica, ali je bio mobitel i famozna mreža 099. Kako sam počeo koračati u poslovne vode tako sam se naoružao s dva mobitela pa onda i s tri. Budući da sam radio u jednoj osiguravajućoj kući i još sam radio dva honorarna posla smatrao sam da je to uobičajeno nositi sa sobom tri mobitela. Kasnije je to postalo prava napast koja je nemilice zvonila. Jednom sam zaboravio jedan mobitel u uredu i bio sam bez njega od osam sati ujutro do jedan sat iza podne. Kolegica koja je radila u uredu izludila je zvonjavom mojeg mobitela i spremila ga je u toalet. Na mobitelu je pisalo da imam propuštena 382 poziva. Zatim sam bio primoran postaviti mobitele samo na vibraciju i to me toliko istreniralo da sam čak tokom noći kada sam spavao osjetio vibraciju mobitela. Kada sam jedan dan pokušao zbrojiti koliko sam vremena proveo razgovarajući na mobitelima došao sam do podatka od nekih 6 sati. Tada sam počeo polako mrziti tu malu napravicu za koju mnogi kažu da je najbolji prijatelj. Razlog tolikim pozivima je bio podjeljenih oko 5000 posjetnica i poslovi koji iziskuju neprestalne kontakte s ljudima. Prije tri godine kada sam dobio posao u inozemstvu na takvom radnom mjestu na kojem je zabranjena upotreba elektroničkih uređaja a naročito mobitela došao je spas. Rekao sam Hvala Bogu vraćam se životu iz moje mladosti, nemaaaa više mobitelaaa. Sada nakon višegodišnjeg izbivanja kontakta s mobitelom preporodio sam se. Svaki puta kada dolazim na godišnji kući postajem čudna osoba koja nema sa sobom mobitel. Tako jednom sjedio sam na terasi jednog kafića i pratio ljude. Svi su postali robovi mobitela a da nisu ni svijesni. Ako zazvoni mobitel više nije bitno gdje se ko nalazi, da li je u crkvi ili na ulici, da li razgovara s nekim ili ne, momentalno se vadi mobitel prekidaju se sve aktivnosti i kreće se u razgovor s tom nekom nevidljivom osobom koja se nalazi tamo negdje. Kažu mi moji poslovni poznanici da je to danas život, da o tome ovise svi poslovi, brzi protok informacija dovodi te na vrh. Da razumijem poslovne ljude i potpuno se slažem s njima zato mobitel i postoji da nam olakša posao, ali mobitel u crkvi, mobitel za vrijeme nedeljne šetnje po centru grada, mobitel u autobusu dok putujete kući s posla. Isto tako slažem se, da je mobitel potreban i za privatne svrhe, a to je za slučaj opasnosti, policija, prva pomoć i moja obitelj ali samo u slučaju nepredviđenih događaja.
Sva sreća nemam tih problema da moram suprugu obavještavati kada sam popio sok ili nedaj Bože pivo i da dolazim na vrijeme s posla, da nemoram majku obavještavati deset puta na dan što mi je moja supruga napravila za ručak i nemoram davati na znanje pojedinim poznanicima da sam danas natočio gorivo i kako je vruće bilo danas na terasi restorana ili kafića.
