Da li je bolje na vlasti ili Vlasti

Napisao sam komentar na jedan blog, odnosno post na temu politike koji glasi " Uvijek je slatko biti na vlasti ili Vlasti, jer ona ili Ona je ta koja nas čini zadovoljnima i sretnima i osigurava nam blagostanje, jedino u Hrvatskom slučaju ponekad i Remetinac. Zbog toga je preporučljivo koristi zaštitu kada si na vlasti odnosno Vlasti."

Kao pripadnik muškog roda dobrano razumijem zašto mnogi muškarci se žele "popeti" na Vlastu, ali ipak nemogu shvatiti zašto toliki žele se "dokopati" te vlasti koja se piše s malim poičetnim slovo. Reći će mnogi: pa novac, privilegije, dobri automobili, slava i mnogo štošta drugoga. Da, sve je to dobro, ali postoji i ona druga strana te vlasti. Nakon samo nekoliko mjeseci, pa i dana, onaj koji je na vlasti uvijek bude popljuvan od velike većine ljudi. Ista ta većina ljudi mu spominje majku u svakojakom obliku. Koliko god da bude pošten on ili ona su uvijek nepošteni u očima većine. Često se pitam što se "kuha" u glavama tih ljudi koje zovemo političari kada su izvrgnuti ruglu, psovkama, preziru? Kakve to živce treba imati da bi se sve to moglo ignorirati?

Volim često pogledati razne TV dokumentarce o životinjskom svijetu. U tome životinjskom svijetu kada glavni boss među životinjama izgubi to neko životinjsko dostojanstvo da bude vođa čopora, tada odlazi iz čopora, odlazi što dalje od drugih pripadnika čopora posramljen i na kraju umire ili ugiba u samoći.

Međutim vođe ljudskog roda iako posramljeni, popljuvani, nepoštovani nastavljaju kao da se nije ništa dogodilo. Bez obzira koliko dobili moralnih pljuski i šamara nastavljaju i dalje istim putem.

Vrlo zanimljiva pojava u ljudskom rodu koja traje od kada su ljudi stvoreni na ovoj kugli zemaljskoj.

Uspjeh

Ovaj tekst sam napisao kao komentar za jedan post prije nekoliko mjeseci, a tema je bila "uspjeh"

Sve ima svoje zašto i zato, samo što nama u datom trenutku nije jasno i vidljivo to zašto i zato.
Razgovarajući s ljudima drugih religija, Budistima, Hinduistima i Muslimanima, zaključio sam da kod svih , a uvjeren sam da i kod nas katolika postoji jedna moralna obaveza, kada uspiješ u nečemu, a pogotovo u materijalnom pogledu, da moraš izdvojiti jedan dio toga svog materijalnog i pomoći onome koji je doživio životni neuspjeh ili kome je uspjeh tako daleko.

Tako štitiš samog sebe i taj svoj materijalni uspjeh.

Ima jedna situacija iz moje, ne baš tako davne prošlosti. U jeku mojeg privatno poslovnog bankrota, jednog dana u svom uredu otvorio sam novčanik i ustanovio da imam samo 20 kn. Trebao sam kupiti gorivo za auto, nešto sebi za marendu i još štošta drugoga, a ja imam samo 20 kn. U istom trenutku ugledao sam uplatnicu na kojoj je pisalo uplata u humanitarne svrhe , zapravo pomoć jednoj obitelji. Rekao sam radnoj kolegici, uzmi ovih 20 kn i uplati na taj račun. Odložio sam tužno moj novčanik na stol, jer ionako mi nesluži ničemu osim da zauzme mjesto u džepu. Nako samo pola sata u ured ulazi jedan klijent, zatražio je uslugu koju sam izvršio vrlo brzo i kao nagradu za izvršenu uslugu silom mi je ugurao u onaj moj novčanik 100 eura i još usput platio svima piće i pizzu u uredu, jer je tvrdio, da smo mu spasili jedan projekt koji, da je propao, izgubio bi puno novca.

Svi prisutni su ostali bez teksta nakon toga, a i ja sam dugo šutio razmišljajući o cijeloj situaciji. Danas , svi mi (koji smo bili prisutni u tome uredu) radimo u različitim kompanijama i znam pozdano da od toga trenutka kada svatko od nas dobije osobni dohodak momentalno uplaćujemo na neki račun za pomoć nekoj obitelji, pa makar 10 kn, ali to je postalo obavezno.

Sve ima svoj razlog, pa tako i uspjeh.

Cijena vode, nekada džabe a sada ludo skupa

Napokon godišnji odmor, nakon sedam mjeseci pustinjskog života u Iraku. Bez problema sam stigao u Dubai. Ovaj puta dijelilo me od nastavka putovanja nekih 15 sati, dovoljno za malo lutanja po gradu i spremanje prtljage i "pravac" zračna luka iliti aerodrom.

Kao po običaju došao sam na aerodrom tri sata prije leta. Obavio sam proceduru „čekiranja“ karte za Frankfurt i za Zagreb, predao prtljagu prošao dva famozna pregleda odnosno skeniranja.

Slijedeće je za mene nezaobilazno McDonald i Big Menu. Zatim ostaje još nekih sat vremena za „lutanje“ po aerodromu i shop-ovima. Na jednom prodajnom mjesu kupio sam bocu vode od 0.5 l. Cijena tri Dirhama ili kada to pretvorimo u kune oko pet kuna. Provjerio sam u još nekoliko prodajnih mjesta i svi imaju tu cijenu vode. Stvarno je malo neobično da cijena vode na aerodromu u Dubaiu je manja nego u trgovinama u RH.

Međutim tu priča nezavršava. Slijećemo u rano jutro negdje oko 6 sati na aerodrom u Frankfurtu . Imam do slijedećeg leta za Zagreb negdje oko 3 sata i 30 minuta. Budući da nisam ljubitelj hrane koja se poslužuje u avionu, odmah sam "prizemljio" u prvom restoranu i naručio dvije pečene kobasice koje više sliče malo većim hrenovkama, zatim pečene krumpirići iliti po naški pomfri i čašu piva i cijena 32 dolara (čitaj oko 155 kuna). Nekako me žalost oko tih 32 dolara držala samo par sekundi jer sam bio stvarno gladan. Završio sam s ranim doručkom i rekoh sebi u bradu ajde da kupim vode. Stanem kod prvog malog shopa i tražim bocu vode.

Boca vode od 7.5 dcl košta 4 eura ili oko 30 kuna.

Pa nemogu vjerovati da na aerodromu u Frankfurtu boca vode je šest puta skuplja od boce vode u Dubai. Dobro, ova u Frankfurtu je bila veća za 2.5 dcl, ali jedna obična voda da košta toliko, tri puta skuplja od litre benzina na benzinskim pumpama.
Sjećam se još onih dana iz srednje škole kada bi ožednio navratio bi u neku birtiju ili trgovinu i zamolio čašu vode koja je naravno bila besplatna i natočena iz „pipe“, a sada ta voda više nevalja iz pipe bezobzira što je tehnologija toliko napredovala da se voda u vodovodu kontrolira bolje nego ikada. Sada su nam prodali foru da moramo plaćati i ono što bi po nekoj logici trebalo biti besplatno, samo mi nije jasno da je ta ista voda jeftinija u pustinji nego kod nas gdje postoji stotine rijeka i jezera.