A koliko je nama potrebno???

Na raznim forumima i u raznim komentarima vezani za posao pročitao sam kako se ljudi žale na posao. Pronašao sam puno gorčine i nezadovoljstva. Slažem se da se svatko treba izboriti za bolje uvjete rada, za bolji posao.

Međutim ovaj post bi posvetio jednom radniku koji radi za jednu tursku kompaniju, a ta ista kompanija iznajmljuje radnike kompaniji u kojoj ja radim. Njegovo ime je Buda Sun i došao je iz Nepala. Čovjek već četvrtu godinu, točnije 42 mjeseca radi svoj posao. Međutim što je tu čudno? Njegov posao je tesar pomoćnik, gradi drvene kuće. Dobro ni to nije čudno. Međutim čovjek radi svaki dan 12 sati, svaki dan. Nema odmora, nema godišnjeg, nema pauze, nema bolovanja. Dvanaest sati na dan, sedam dana u tjednu, 365 dana u godini. Nema stajanja, nema nedjelje, nema sveca. Plaća iliti osobni dohodak? - 450 dolara, da 450 dolara. To je manje 2.500,00 kuna (slovima dvijetisuće i petstotina kuna) svaki mjesec. Znači prosječno mjesečno on radi 360 sati i to teškog posla na ovoj Iračkoj pustinjskoj vrućini. Čovjek se nije nikada bunio na uvjete rada, nije nikada prigovarao na radne zadatke. Još nešto, čovjek jede za doručak, ručak i večeru jedno te isto jelo, riža s malo piletine. Tako svaki dan, zapravo nije to njegov izbor nego im njihova kompanija to servira. Često prepolovim svoj obrok i ponudim mu kako bi malo promijenio jelo.

Gledam ga kako radi i mislim pa odakle ti snage. Kaže on meni da hrani svoju porodicu i širu familiju. Kaže u Nepalu odnosno u nekom selu gdje živi na obroncima Himalaja nema poljoprivrede, nego samo neki oblik stočarstva, nema auta niti traktora, nema autobusa ni bicikala. On je spasilac cijeloga sela. Čovjek ne troši novac za ništa. Pazi na svoju robu koju nosi, pazi da ne ošteti radne hlače kako bi mogao još koju godinu raditi u njima. Kaže da mu je još jednu godinu raditi pa bi imao dosta novca za svoju obitelj i onda ide uživati kući, čuvati svoje ovce. Pa rekoh mu zašto nepreseliš negdje gdje je život lakši. Kaže nema lakšeg života negu u njegovom selu, nema kriminala, nema zla, vlada samo dobrota i radost.
Eto koliko je malo potrebno za radost, dovoljno je samo 450 dolara da cijelo selo bude radosno i veselo.
A koliko je nama potrebno???

Krediti u "švicarcima"

Kako mnogi tako i moja porodica guta vruće kreditne krumpre. Kada sam otišao u Irak raditi moja porodica je bila u šoku, a naročito majka koja je molila Boga da promijenim životne planove i da ostanem na Slavonskoj zemlji. Prije nekoliko dana nazovem ja svoju porodicu a svi od reda jednoglasno i zapovjedničkim tonom, čuvaj svoj posao i nemoj napraviti kakvu glupost da izgubiš posao. Prvo sam pogledao u telefon da vidim jesam li ukucao dobar broj telefona, a onda sam protupitanje, pa što je sada, ja sam još uvijek u ovoj vukojebini od Iraka, ne znaš što je gore, ova vrućina ili opasnosti od granata.

Međutim nad glavam mnogih porodica nadvilo se još jedno "životno sranje" skoče švicarski franak kao Blanka Vlašić. Skače li ga skače ali nikako da padne.
Čitam u novinama kako se gospoda koja vode banke brane slatkim riječima, " pa sami su si krivi, što nisu razmišljali, što nisu čitali ugovore". Sjećam se kada je moja supruga "podizala" stambeni kredit tada su svi govorili najsigurnije je kredit u švicarcima oni će stajati uvijek na 4.5 kn. Da, sada je na 7.16 i isti ti ljudi govore pa tko vam je kriv.

Pa krivi ste vi gospodo bankari i cijeli jebeni sistem koji je dozvolio da se krađom dokopate imovine običnih građana. Policija i Sudstvo i Vlada štite takav sistem, štite bogate institucije jer od njih i oni žive, samo kada će to ići. Sam taj sistem tjera ljude na siromaštvo, a siromaštvo tjera ljude na kriminal, na krađu. Samo prije dvadeset godina bilo je ne zamislivo da u školama trebaju na ulaznim vratima biti zaštitari. Sada prošetajte gradom i skoro svaka malo bolja kompanija koja ima ured imaju i zaštitare na ulazima, isto tako i pojedine škole. Jao si ga nama i takvog državnog uređenja koji dopušta strancima da se bogate na leđima poštenog naroda i onda taj isti narod oteraju u očaj koji ih baca na koljena i onda kažu vidite koje kriminalce imate.

Ne govorim ovdje o domaćoj gospodi koja glancaju pod u Remetincu, moja ljutnja je usmjerena prema bankarima i njihovim dupeljupcima. Međutim svakoj uživanciji dođe kraj pa doći će i njihov. Mi smo narod koji se u svakoj situaciji može prilagoditi.

Izuzetna hrabrost mladih ljudi

Nema veće časti od spašavanje života, a naročito života djeteta koje je tek "zagazilo" i ovaj okrutni svijet. Prenosi u potpunosti tekst koji je objavljen na sbplus.hr autor M.Radošević u kojem se opisuje spašavanje male djevojčice Sare.
Ovaj tekst bi trebalo svaki mjesec isticati da svi vide što je ljudska dobrota a da bude opomena i ljudskoj nemarnosti. Ne treba nikoga sada okrivljivati za propuste ali se treba potruditi preventivnim akcijama da se spriječi bilo što slično. Činjenica je da se trebamo hvaliti takvim postupkom mladih spasilaca ali siguran sam da bi i oni više volili da nisu trebali postati heroji u takvoj situaciji.

Citat:

"Heroina Martina i dvogodišnja Sara

SLAVONSKI BROD - Nesvakidašnji događaj u kojem je 01.08.2011. poslijepodne 16-godišnja Martina Brizar bez razmišljanja skočila u šest metara duboki bunar kako bi spasila dvogodišnju sestricu Saru, privukao je pozornost sugrađana koji upućuju čestitke mladoj heroini. Zaslužila je, smatraju mnogi, priznanje "ponos Hrvatske", a zaslužio ga je i 24-godišnji Pavo Majstorić koji je prvi pritekao u pomoć i spustio se u bunar uz metalnu cijev stare pumpe te uz asistenciju obitelji i susjeda spasio obje sestre.

"Primila sam Saru za ručice i ona mi je samo iskliznula, dalje se više ničega ne sjećam" svjedoči potresnom događaju baka Marija Car (58) koja je od šoka izgubila svijest. No uz bunar su osim majke Anite Brizar pritrčali susjedi koji su Pavi dobacili uže, a on je izvukao Saru pa Martinu iz duboke hladne vode.

Sekunde su bile u pitanju ispričao je i Pavo koji se hrabro uputio za sestrama, no smatra da je pravi podvig napravila Martina. Iako još uvijek pod stresom Martina kaže da je – uz ružne snove - prespavala noć, a ponovo bi postupila isto i ne samo za svoju sestricu. "Vidjela sam kako pluta pri površini bunara i da je krenula prema dole. Pazila sam samo da ne skočim na nju, povukla sam je za ruku i izvukla na površinu. Činilo mi se da je bez svijesti, a kad sam je malo protresla zaplakala je i znala sam da je spašena", priča mlada heroina koja će zajedno sa Sarom u buduće slaviti 2. kolovoza kao novi rođendan.

Majka Anita Brizar ne može sakriti suze. "Svi su bili u dvorištu i igrali se kao i puno puta do sada. Bunar nije bio otklopljen ali šarke su popustile i Sara je vjerojatno stala na poklopac koji se izmaknuo i propala je. Sve se dogodilo u trenu, samo sam čula kada je stariji sin Marin viknuo Sara je u bunaru i sletjeli smo dolje", zahvalna svima na pomoći, svjedoči majka koja sa suprugom i četvoro djece stanuje u istom naselju-stotinjak metara dalje.

Bunar je izgrađen davne 1953. godine, a stara pumpa nije u funkciji već godinama pa stanari pomoću kanti vade vodu i polijevaju vrt,cvijeće i voće u dvorištu u kojem su odrasle generacije. Svi smo krivi jer nismo popravili šarke, ali sada ćemo sigurno popraviti pumpu i zavariti poklopac" svjedoči obitelj djevojčica koje su za dlaku izbjegle tragediju "

Jedino što mogu dodati - neponovilo se !