Kada umreš više nisi branitelj...

Ovo pismo je napisala Sanja Knežević krajem Listopada 2009. godine. Pismo je objavljivano na mnogim portalima i TV.
Želim još jednom preneti pismo u cijelosti i podsjetiti javnost na ljude koji trebaju poštovanje

Dragi tata,

prošao je i 23. dan od kada te nema. Nedavno bi proslavio svoj 44. rođendan. Bože, pa tek sada shvaćam da ti nisi bio star. Oni sijedi pramenovi na tvojoj kosi i ona dva sjeda roga na bradi, bili su to tek znaci briga koje si nosio.

Kao da si čekao "punoljetnost" države da odeš, ironično, zar ne? Tako davno se čini ta 91'. Godina koja je promijenila sve nas, a vas branitelje najviše. Bio si dobar čovjek i odličan otac, ali počeo si se "gasiti". Baš kao i mnogi. Iščezavao si pred našim očima, tako potiho a opet tako radikalno, oštro, duboko. Gubio si na kilaži, borio se sa dijabetesom, sa glavoboljama, PTSP-om, otkazivanjem bubrega, moždanim udarom, da bi ti naposljetku srce doslovce "puklo" i jednostavno si otišao. Znao si gdje odlaziš - na neki, zasigurno, bolji, pošteniji svijet.

Da se za ovo nisi borio, to si shvatio i sam. I to nedugo nakon rata. Darovao si najbolje godine života i riskirao ono najvrjednije što si imao za "slobodu". Sloboda? Čija? Tvoja? Moja? Naša? Ne! Sloboda onih koji nas ruše od samoga početka.
Pričao si mami kako će ovo biti pravna država i kako će se branitelji cijeniti, kao i u drugim zemljama. Moram li ti govoriti u čemu si pogriješio? Mislim da sve i sam znaš.
Ne da vas cijene, ne da vas poštuju ili vam olakšavaju daljnji život. Oni vas guše, gaze i pljuju, jer za njih ste samo roboti koji su izvršili njihovu ljigavu misiju. Za njih ste samo brojevi, kojih se žele riješiti.
Kažem ljigavu, jer kako nazvati ovaj period od 18 godina tzv. "slobode" nego ljigavošću? Kako nazvati sve postupke kojim vas "rešetaju" iz dana u dan, sve njihove poduhvate u kojima vas "lome" i ostavljaju da životarite kao napušteni bjegunci u prašumi?
Kako nazvati njihov postupak ostavljanja pištolja braniteljima nakon rata kao "uspomenu"? Samo što vam nisu dali i "zlatni" metak da se ubijete i da vas skinu sa "tereta".

Tata, koliko se tvojih suboraca ubilo, koliko ih je umrlo nakon rata, a kako žive oni preživjeli? Tata, lupaju li glavom o zid, kao što si ti lupao od boli? Imaju li noćne more koje si i ti imao? Osjećaju li se prevareno, kao što si se i ti osjećao?
Tata, imaju li i njihova djeca moje godine? Jesu li i njima njihovi očevi umrli na rukama? Jesu li i oni svijesni kako ovo nije država za koju ste se borili?
Tata, znam da znaš odgovore, ali ne moraš mi odgovarati. Samo pozdravi i njihove očeve "gore", ako ih možeš pozdraviti.

Pitaš se kako smo mi. Pa loše smo. U papirologiji provodimo sate i sate. Vrte nas u krug sa papirima. Toliko potvrda, dokaza. Za što? Jesu li i tebe 91' tražili toliko potvrda, papira? Znam da nisu. Tada je bilo bitno imati vojsku. Danas vas se žele riješiti.
Pogledali su tvoje papire i neki stručniji ljudi, kažu da si trebao dobiti dva čina više od čina narednika. Čak sam i ja iz onih papira mogla to zaključiti.
Pa ti si obavljao poslove zapovjednika kasarne, radio sa bojnim otrovima, piše da si imao odgovornost za sve.
Narednik? Heh, ne moraš mi objašnjavati, znam ja da su se činovi dijelili "šakom i kapom" preko veza. Ti ih nisi imao.
Bio si ponosan i na to malo. I meni je dovoljno znati da si bio čovjek i da su te svi voljeli.
Znaš, na sprovodu su bili i neki dečki kojima si bio nadređen. Kažu da si bio dobar prema njima i da si mnoge spasio riskirajući svoj život.

E heroju moj, znamo i ti i ja da se herojstvo ne mjeri njihovim "titulama" koje se mogu kupiti. Ali, to je danas jedino na cijeni, očito.
Ne brini. Ja te volim takvoga.

Znaš, moramo dokazivati da si umro od posljedica rata, jer inače ne možemo ostvariti neka prava na tvoju mirovinu. Ne razumijem to najbolje, jer ne razumiju to ni ljudi koji bi trebali razumjeti. Zovem ove urede, ali ti ljudi koji tamo rade ništa ne znaju. Čak ne znaju ni da je objavljen natječaj za braniteljske stipendije, a njihov posao je da to znaju prvi.
Znaš, seka i ja više nemamo pravo ni na povrat novaca za udžbenike. Kaže mi žena koja radi u uredu za ta pitanja da oni nemaju stavku u zakonu koja će definirati što sa djecom branitelja koji umru. Rekla nam je da po njenom nemamo pravo na ništa. Valjda više nismo djeca branitelja, a ti nikada valjda nisi ni postojao, a kamoli bio branitelj.
Znaš, čudni su ti ljudi tamo. Uopće ne razumiju ono o čemu pričaju. Ponude ti njihovog besplatnog pravnika ili savjetnika i kada izađeš iz njegove kancelarije, osjećaš se još gluplji nego što si bio kada si ulazio.
To su ti još jedini koji "kradu" radna mjesta sposobnim ljudima. Kažu da je "debela veza" ne raskidiva. Sada se slažem sa tim.
Tata, ovo ti ne pišem samo da ti predočim za kakav si se "svijet" borio, ovo ti pišem da se i oni branitelji koji su još živi pripreme na sve i da znaju u kakvim će problemima ostaviti svoje najbliže. Ovo pišem kako bi se ti živući branitelji borili a ne predali. Kako bi se uzdigli,a ne klonuli. Kako bi shvatili da one koji sjede u udobnim foteljama neće pogoditi njihovo samoubojstvo, već njihova odlučnost da žive, da pokažu da nisu odustali.

Tata, ovo ti pišem, kako bi pokušala spasiti barem jednog branitelja od smrti. Kako bih smanjila broj djece koja će se sutra probuditi bez očeva.
Kako bi potakla ostale da se udruže, da se sastaju, da razmjenjuju mišljenja iz ratnih dana i da se podupiru. Jer vas su razbacali kao kuglice, svakoga u svoju osamu. Pustili su vas da sami preživljavate i da se sami uzdižete nakon pada. Tata, bilo bi vam lakše da ste se ponekad okupili. Jer samo vi, koji ste 91' hodali po popaljenom tlu, znate kako je to hodati užarenih stopala i samo vi znate kakav je osjećaj "gorjeti" ili gorjeti za ideale.
Samo vi znate koju bol u sebi nosite i samo vi sami sebe najbolje razumijete.

Tata, ovo ti pišem jer želim da znaš da neću odustati. Ovo ti pišem jer ne želim da se zaboravi. Ne želim da se opet ponovi, iako znam da hoće.
Nažalost, ti nisi jedini.

Tata, sada moram otići, došla sam te samo obavijestiti, ako nisi, slučajno, znao - da kada umreš više nisi branitelj.

Volim te, to znaš.

Konversice, lejvisice i kožna jakna - "sveti trio"

Lutam po internetu i između ostalog naletim na web stranice na kojima se prodaju razne "marke" sportske obuće i odjeće.
Gledam tako i vrtim film unazad 20 godina, ma dobro još koju godinicu više, tamo negdje 1987 kada sam bio u srednjoj škoi.

Hit nad hitovima u sportskoj obuću su bile konversice (converse) i to kožne visoke koje su košarkaši nosili, hlače levis 501 i kožna jakna.

Tko je uspio to imati bio je stvarno faca.

Konversice sam mogao kupiti u Slavonskom Brodu u tadašnjoj Alpini i cijena je bila oko 120 njemačkih orlova odnosno maraka. Lejvisice isto negdje oko stotinjak maruna, a kožna jakna (malo bolja od onih lošijih) od 200 do 250 maraka.
Kao i svi tako i ja sam imao cilj kupiti taj "sveti trio".
Teško sam mogao nagovoriti roditelje da izdvoje taj novac, a naročito otac ne bi shvatio zašto hoću kupiti baš to.

Plan je bio taj, da prvo "pucam" na konversice, zatim na lejvisice i na kraju ono najteže jaknu. Prvo sam morao skupiti nešto love od džeparca, zatim mi se ukazala prilika da nešto i zaradim. Nekoliko susjeda su zamolili mojeg oca da im "isfreza" vinograd (zapravo usitni zemlju između redova s traktorom). To je bila prilika za mene. Radosno sam preuzeo taj posao i krenio u subotu rano ujutro. Cijeli posao je trajao punih 10 sati. Došao sam kući prljav ko malo prase a da negovorim koliko sam umoran bio, ali zadovoljstvo je bilo očigledno jer u džepu sa ponosom skrivao ondašnje dinare, zapravo nekoliko milijona dinara koji su vrijedili oko 150 maraka.

Već sam vidio konversice na svojim nogama. Sudradan nedelja, super dan da se pribavi još nešto love. Plan je bio da u akciju krenem poslije ručka. Tada su svi omamljeni dobrom hranom zavaljeni u polusan na foteljama ili kauču. Tako je i bilo, "preradio" sam didu i mamu, a oca nisam ni smio dirati jer je to već unaprijed izgubljena bitka, zapravo uslijedilo bi tisuće pitanja i kada bi naletilo neko pitanje na koje nemam odgovora izgubio bi bitku. Nešto je bilo i od džeparca, sasvim dovoljno za patike i hlače. Morao sam pametno odigrati jer nisam smio kupiti odjednom oboje jer bi bilo sumljivo odakle mi lova.

Ponedjeljak kupljene su patike.

Ponosno sam ih doneo u svoju sobu. Prvih tri dana prošetao bi svoje patike samo po sobi i u četvrtak pala je odluka da izlaze napolje. Nakon dolaska iz škole obavezno sam ih očistio od prašine, namazao nivea kremom i spremio pored mojeg kreveta.

Slijedeća subota, ista radna akcija, traktor, motika, freza, 20 litara nafte i pravac na brdo gdje su me već čekali tri susjeda. Da stvar bude bolja odvrnio sam malo auspuh na traktoru da me moglo cijelo selo čuti i uspjelo je. Još tri susjeda su čuli da odoh u vinograde pa su požurili nebili me "uhvatili" da im sredim vinograd. Koji uspješni marketing. Imao sam posla za cijeli dan. Sve se pogodilo, lijepo vrijeme, traktor radi kao violina, susjedi sretni jer nemoraju kopati ručno, a ja, ma što sretan, pucao sam od sreće, eto meni i jakne.
Skupio sam i za jaknu, malo je mama ukrala od oca love, malo je i dida još dodao, sestru sam opeljušio da nije ni znala da je ostala bez džeparca i evo jakne. Kupio sam ju ali nisam smio obući da mi vidi otac. Pripremao sam ga u suradnji s majkom punih deset dana da mi odobri da kupim tu jaknu, premda je već odavno stajala u ormaru.
Plan je uspio, trebalo mi je skoro mjesec dana za cijelu akciju, a koji tek ponos kada dođem u školu, to se nije moglo usporediti s ničim.

Kada sam to obukao osjećao sam se kako kralj, ma što kralj bio sam CAR.

Pazio sam na moj "sveti trio" da sam obavezno patike i jaknu svako veče namazao kremom niveom ili atrix jer tada i nije bilo nikakvih sredstava za održavanje kože, a hlače, hlače su se prale obavezno ručno u vrlo mlakoj vodi bez puno praška.
Tako je to bilo u mojoj mladosti.

A sada, sada više nema meraka kako bi Mujo reko u vicevima, svega ima na svakom ćošku.