Tisući mojih komentara na blogeri.hr

Prije nekoliko minuta napisao sam tisućuti komentar na portali blogeri.hr. Vidim da ostali korisnici ovog portala daleko ispod ovog broja, nekako mi se čini da sam ja „dežurna baba tračara“ na ovom portalu. 

Kako je sve to počelo? Kako je nastao moj prvi blog. Sve je počelo krajem 2009 kada je jedan moj radni prijatelj izdržao 10 mjeseci radeći svaki dan po 12 sati, 7 dana u tjednu, znači 12 sati radi, 12 sati odmara u vojnoj bazi u Iraku. Budući da je pokazivao sve više nervoze ja sam ga nagovarao da uzme godišnji odmor i da ode kući. Nakon mojeg upornog nagovaranja prihvatio je moj savjet i otišao. Kada je došao kući četvrti dan njegovog odmora, njegov otac je dobio moždani udar i slijedeći dan je umro. Vrativši se nazad u vojnu bazu zahvaljivao mi je na upornosti kojom sam ga doslovno potjerao kući, tako da je uspio vidjeti svoga oca živog. 

Nakon toga tražio sam na internetu tekstove koji su opisivali taj nemili događaj „moždani udar“ i tražio sam način kako da sve te tekstove postavim na jedno mjesto. Rješenje je bilo napraviti besplatni blog i objediniti sve tekstove koje nađem na tu temu. Čitajući o načinu kako napraviti blog pronašao sam i adresu blogeri.hr. I tako već dvije i pol godine skoro svakodnevno "visim" na ovom portalu. Uspio sam animirati nekoliko svojih prijatelja da krenu u pustolovinu bloganja. Razlog je bio i taj što onih 12 sati odmora koje sam spomenio s početka ovog teksta jedino možemo upotrebiti na spavanje i internet jer u vojnoj ratnoj bazi nema drugog izbora. Tako je nastao i ovaj moj blog „BlogMoj“ pa blogovi o raznim zanimljivostima itd. 

Blogeri.hr je izuzetno jednostavan portal na kojem možete pronaći veliki broj zanimljivih informacija odnosno tekstova. Ne samo da blogeri „vole“ portal blogeri.hr, nego ga i google obožava. Često kada koristim google za pretraživanje, isti izbaci na prvoj stranici link sa nekog posta objavljenog na blogeri.hr. 

Čisto iz hobija krenio sam ostavljati, odnosno pisati komentare na pojedine postove. Nekada su se ti komentari pretvorili u raspravu, a nekada su ti moji komentari bili i veči od posta za koji su bili upućeni. Sve u svemu, objavljen je i tisućuti komentar od webindex-a. 

Ovo je stvarno sada druga krajnost

Posljednjih dana na vijestima mogli smo pročitati jedan , po mojem mišljenju , bizaran slučaj u režiji našeg sudstva. Radi se o tome da je izvjesni gospodin Branko Brdar, 71 godinu star, zatečen  u prekršaju, odnosno nije imao upaljeno svijetlo na biciklu u sred bijela dana. Naša revna policijska patrola zabilježila je taj strašan slučaj i uputila kaznu gospodinu u iznosu od 700 kuna, čija visina vjerojatno dostiže pola mirovine velike većine umirovljenika. Budući da se gospodin oglušio o plaćanje kazne sudac mu je "odrezao" tri dana zatvora, sve u skladu sa zakonima. Gospodin ipak nije završio u reštu jer se našao anonimmni spasitelj i uplatio tih 700 kuna u proračun. 

Sve u svemu zakon treba poštivati. 

Slažem se s tom tvrdnjom, zakon treba poštivati. Neću sada uspoređivati propuste iste te prometne policije, odnosno oproste privilegiranim visoko pozicioniranim ljudima koji su tu poziciju dobili na ovaj ili onaj način. Međutim, prekršaj koji apsolutno nema nikakvu ulogu u povećanju sigurnosti u prometu spomenutog bicikliste te niti je ugrozio na taj način bilo koji segment u prometovanju po mojem mišljenju nije vrijedan ovakve drakonske kazne. 

Policajac je izvršio svoju dužnošt, sudac je izvršio svoju dužnost, to je sve ok, kako bi ameri rekli, ali gdje je tu olakotna odgovornost, zar nije taj zakon u ovom slučaju preoštro primjenjen, zar nije sudac mogao odrediti odnosno pronaći tu olakotnu odgovornost i promijeniti kaznu u uvjetnu ili tome slično.
 

Zar to nije ona druga krajnost?

Sjećam se jedne zgode od prije dvadeset i kusur godina, dok sam bio srednjoškolac. Otac mi je predložio da subotu dopodne iskoristim tako da odem u naš vinograd s malim traktorom (popularnim Tomo Vinković) i da "ofrezam" vinograd. Naravno nisam mogao se usprotiviti jer bi eventualnom odbijanju uslijedila zabrana subotnjeg izlaska u život. Pokušao sam otići u tišini da me susjedi nečuju jer ako me tko čuje odmah dolete zamnom u brdo kako bi i njihove vinograde sredio. Naravno, čuli su me trojica susjeda pa sam i njihove vinograde "morao" srediti. Vraćam se oko 4 sata popodne iz brda i jedan dio puta do kuće nekih 500 metara moram provesti glavnom selskom cestom. Skoro svake subote ispred moje kuće je stajala policijska patrola koja me ovaj puta zaustavila. Rekao sam policajcu da stanujem upravo tu i da idem iz vinograda, međutim ovaj je inzistirao na pokazivanju prometne i vozačke. Ponovio sam mu, alo  gospodine idem iz vinograda, nenosim u brdo nikakve dokumente jer od jebenog treskanja na traktoru poispada mi iz džepova sve što imam sa sobom. Međutim ovaj ni da me posluša. Onako umoran siđem s traktora i u jednom dahu opalim ko iz topa "ma jebli tebe papiri i traktor i vinograd i sve poredu, evo ti ključ, evo ti traktor, vozi ga gdje hoćeš, radi što hoćeš, a ja odoh ukuću" Ostavim tako traktor na cesti i pravac u kuću. Čim sam dotako kvaku od vrata uslijedilo je pitanje "gdje je traktor" Rekoh eno ga nasred ceste, idi ti onom luđovu objasni zašto ja nemam prometnu i vozačku u džepu, ja mu nemogu objasniti. Otišao je otac do "plavog" gospodina i riješio je to brzo, navodno policajac se opravdao da je malo htio preispitati mene. Inače policija je tada "gledala kroz prste" traktoristima i biciklistima koji su se vozili selskim cestama, naročito kada idu iz polja. Mislim da u tadašnje vrijeme nikada nitko od ovih prometnih sudionika nije završio na prekršajnom sudu

Sada je to ona druga krajnost kada te oderu ako nemaš upaljeno svijetlo na biciklu usred bijela dana.

Priča o gradu - Vukovar

Razmišlao sam dugo kako opisati svoja razmišljanja o Vukovaru. Ipak odustao sam od svojih razmišljanja i uvrstio u ovaj post prekrasan tekst od Siniše Glavaševića "Priča o gradu"

"Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

 Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."

 Siniša Glavašević (4. XI. 1960. - 19. XI. 1991.)