Zahvala plemenitom čovjeku

Svaki dan "pročešljam" veliki broj blogova. Malo je onih postova gdje nekoga hvalimo i izražavamo sreću i zadovoljstvo zbog nekoga ili nečega.
Zato sam odlučio da u ovom postu izrazim zahvalnost jednom čovjeku, kako moj dida kaže "plemenitog poziva iliti zanimanja" profesoru doktoru Davorinu Đaniću koji vodi odjel ORL u bolnici u Slavonskom Brodu.
Razlog, vrlo jednostavan, zato što je profesor Đanić i njegov tim pokazao svoju jednostavnost, pristupačnost, dobru volju, a nadasve stručnost prilikom liječenja mojeg sina i ostalih pacijenata koji su tada bili prisutni u spomenutoj bolnici.. Telefonski smo dogovorili pregled sa profesorom u njegovoj poliklinici. Svaki posjet liječniku, za djecu predstavlja nekakvu psihološku barijeru, međutim prijateljski pristup profesora prema šestogodišnjem dječaku je odmah na početku odbacio sve imaginarne dječije strahove. Inače pregled grla i krajnika koji može biti jako neugodan i za odrasle ljude prošao je bez problema. Također me ugodno iznenadilo i pristup osoblja u bolnici, a naročito medicinske sestre koja je bila zadužena za malu djecu. Ljubaznost, komunikacija, pristupačnost, pravodobne informacije i stručnost u svakom pogledu - za svaku pohvalu.
Kao svaki roditelj tako smo i mi bili obuzeti velikom dozom straha, što će bit i kako će biti, bez obzira što operacija krajnika ne pripada teškim operacijama, međutim tim profesora Đanića svojim pozitivnim pristupom prema nama roditeljima, a nadasve samim bolesnicima otklonio je sve sumnje i strah.
Sada nakon skoro 45 dana od operacije kada je oporavak već odavno prošao u potpunosti su potvrđene sve dijagnoze profesora Đanića.
Zato profesore Đaniću i Vašem timu HVALA VAM OD SRCA za sve što radite,

Odrastanje

Da li će pojedinci ikada odrasti?
Poznajem veliki broj ljudi koji su na vrijeme fizički odrasli ali u svojoj glavi se nalaze još u ranom djetinjstvu.
Mnogi od njih su debelo pregazili brojku od četrdeset godina ali bez svojih roditelja ni lijevo ni desno. Kakve li ironije kada su još i oženjeni. Tko je kriv za to! Sigurno, odnosno 100% - roditelji. Da roditelji koji su svoje mezimce mazili i pazili, mazili i pazili, pa kad odjednom oni završiše i školu a ovi opet mazili i pazili, mazili i pazili. Što su onada napravili od tih svojih mezimaca, degenerike koji glume odrasle ljude a nisu sposobni a još su mala djeca. Tako je jedan momak, inače opasno se približio tridesetoj, svaki dan zvao svoga tatu po nekoliko puta za razne savjete. Tata ovo, tata ono, ovaj mi je rekao ovo, onaj mi je rekao ono. Ajde dobro kada su savjeti vezani za neko životno financijsko ili materijalno iskustvo. Međutim posvađao se on s djevojkom (inače tata mu našao djevojku) pa zove tatu da ode kod nje i da razgovara s njom, a tata ni pet ni šest pa pravo kod nesuđene snahe na razgovor. Nezna se tko je luđi, tata ili sin.
Isto tako plovio je jedan moj poznanik uz pomoć roditelja životnim vodama, ali jednog dana nestade kapetana na životnom brodu, napustio je njegov otac ovozemaljski život a mladi gospodin koji je zbrojio 35 godinica na svojim leđima osta ko riba na suhome. Zijeva on i zijeva, luta li ga luta po ovom okrutnom životu bez cilja. Mnogi su mu pokušali pomoći ali nema mu spasa. Otac mu je bio duša od čovjeka, prijatelj kakvog treba poželiti, ali što napravi od svog sinčine, obično jedno tele koje nezna ni izaći iz štale a kamoli štogod drugo da pokuša.
Žalosno je vidjeti humanoida od 80 kg, možda malo i više, a da nije naučio koristiti onih najvažnijih kilogram, dva ili pak tri smještenih iza očiju, nosa i usta.

Obećanje

Poznata je poslovica "obećanje ludom radovanje". Da, ta poslovica vrijedi ako Vam netko nešto obeća i slaže. Ali što ako netko izvrši dato obećanje a to obećanje nije ni blizu vašim očekivanjima.
Sjetio sam se jedne priče koju mi je ispričao jedan poznanik. Kaže da je njegova obitelj planirala graditi kuću, odnosno taj moj poznanik i njegov brat. Budući da nisu imali sva financijska sredstva kako bi istu završili u kratkom roku stalno su odgađali početak gradnje. Međutim njihov stric koji je živio tada već trideset godina u Njemačkoj i koji nema djece stalno ih je ohrabrivao i davao im do znanja da ako odluče graditi kuću da će im on itekako financijski pomoći. Jednog dana odluka je donesena, ide se u gradnju ako taj dotični stric koji je davao signale da će skoro on sam financirati sve i pristane na to. Odluče braća nazvati strica, a ovaj bez razmišljanja odgovori, "maaaa neeemaaaa problema, stric je tu da pomogne, stric će da pomogne, samo dođite kod mene u Njemačku i stric će da pomogne". Isto veče spremiše se braća na put i pravac Njemačka iliti minken kako bi naši gastarbajteri prije govorili. Cijelim putem diskusija se vodila oko gradnje kuće, pa i oko svote novca koji bi stric "tutnio" za početak, da li će to biti 15 ili 20 ili 30 tisuća ondašnjih njemačkih maraka. Došli braća sva sretni na cilj, stric ih ugostio, poslužili se donešenom slavonskom šunkom, kulinom, domaćim kruhom, uz slavonsku papriku i luk, sve domaće slavonsko što su braća donela jedino voda je bila o stričevom trošku. Kad je večera bila gotova ostatak šunke, kulina i svega ostalog normalno kod strica u hladnjak. Započeli oni ono najvažnije razgovor o lovi. Odmah ih stric prekine i kaže rekao sam stric će da pomogne nemorate sto puta pitati i ode on u drugu sobu da iz svog bunkera izvadi grdu lovu. Doneo stric kovertu, onu plavu. Otvoriše dečki kovertu a ono ŠOKKKKKK ! - 500 MARAKA.
Kaže striko, eto to je to za sada, nadam se da ću moći pomoći još koji puta. Onako šokirani iznosom, braća neizustiše niti "A" nego onako ko iz topa rekoše uglas da moraju hitno nazad kući i da nemaju vremena ostati do jutra nego odmah. Zapravo su žurili kući kako bi otkazali kupovinu materijala za kuću.
Kaže moj poznanik da ih je put koštao sa onom slavonskom hranom skoro 1000 maraka. Još i danas se sjeća te scene kada im je striko izvadio tih famoznih 500 maruna onako iz dubine duše, još ni danas nakon nekih 25 godina nezna da li da se smije ili da plače toj zgodi. Tako je to, striko obećo, striko ispunio, samo nije dobro napunio.