Da li će pojedinci ikada odrasti?Poznajem veliki broj ljudi koji su na vrijeme fizički odrasli ali u svojoj glavi se nalaze još u ranom djetinjstvu.
Mnogi od njih su debelo pregazili brojku od četrdeset godina ali bez svojih roditelja ni lijevo ni desno. Kakve li ironije kada su još i oženjeni. Tko je kriv za to! Sigurno, odnosno 100% - roditelji. Da roditelji koji su svoje mezimce mazili i pazili, mazili i pazili, pa kad odjednom oni završiše i školu a ovi opet mazili i pazili, mazili i pazili. Što su onada napravili od tih svojih mezimaca, degenerike koji glume odrasle ljude a nisu sposobni a još su mala djeca. Tako je jedan momak, inače opasno se približio tridesetoj, svaki dan zvao svoga tatu po nekoliko puta za razne savjete. Tata ovo, tata ono, ovaj mi je rekao ovo, onaj mi je rekao ono. Ajde dobro kada su savjeti vezani za neko životno financijsko ili materijalno iskustvo. Međutim posvađao se on s djevojkom (inače tata mu našao djevojku) pa zove tatu da ode kod nje i da razgovara s njom, a tata ni pet ni šest pa pravo kod nesuđene snahe na razgovor. Nezna se tko je luđi, tata ili sin.
Isto tako plovio je jedan moj poznanik uz pomoć roditelja životnim vodama, ali jednog dana nestade kapetana na životnom brodu, napustio je njegov otac ovozemaljski život a mladi gospodin koji je zbrojio 35 godinica na svojim leđima osta ko riba na suhome. Zijeva on i zijeva, luta li ga luta po ovom okrutnom životu bez cilja. Mnogi su mu pokušali pomoći ali nema mu spasa. Otac mu je bio duša od čovjeka, prijatelj kakvog treba poželiti, ali što napravi od svog sinčine, obično jedno tele koje nezna ni izaći iz štale a kamoli štogod drugo da pokuša.
Žalosno je vidjeti humanoida od 80 kg, možda malo i više, a da nije naučio koristiti onih najvažnijih kilogram, dva ili pak tri smještenih iza očiju, nosa i usta.
