Poznata je poslovica "obećanje ludom radovanje". Da, ta poslovica vrijedi ako Vam netko nešto obeća i slaže. Ali što ako netko izvrši dato obećanje a to obećanje nije ni blizu vašim očekivanjima.
Sjetio sam se jedne priče koju mi je ispričao jedan poznanik. Kaže da je njegova obitelj planirala graditi kuću, odnosno taj moj poznanik i njegov brat. Budući da nisu imali sva financijska sredstva kako bi istu završili u kratkom roku stalno su odgađali početak gradnje. Međutim njihov stric koji je živio tada već trideset godina u Njemačkoj i koji nema djece stalno ih je ohrabrivao i davao im do znanja da ako odluče graditi kuću da će im on itekako financijski pomoći. Jednog dana odluka je donesena, ide se u gradnju ako taj dotični stric koji je davao signale da će skoro on sam financirati sve i pristane na to. Odluče braća nazvati strica, a ovaj bez razmišljanja odgovori, "maaaa neeemaaaa problema, stric je tu da pomogne, stric će da pomogne, samo dođite kod mene u Njemačku i stric će da pomogne". Isto veče spremiše se braća na put i pravac Njemačka iliti minken kako bi naši gastarbajteri prije govorili. Cijelim putem diskusija se vodila oko gradnje kuće, pa i oko svote novca koji bi stric "tutnio" za početak, da li će to biti 15 ili 20 ili 30 tisuća ondašnjih njemačkih maraka. Došli braća sva sretni na cilj, stric ih ugostio, poslužili se donešenom slavonskom šunkom, kulinom, domaćim kruhom, uz slavonsku papriku i luk, sve domaće slavonsko što su braća donela jedino voda je bila o stričevom trošku. Kad je večera bila gotova ostatak šunke, kulina i svega ostalog normalno kod strica u hladnjak. Započeli oni ono najvažnije razgovor o lovi. Odmah ih stric prekine i kaže rekao sam stric će da pomogne nemorate sto puta pitati i ode on u drugu sobu da iz svog bunkera izvadi grdu lovu. Doneo stric kovertu, onu plavu. Otvoriše dečki kovertu a ono ŠOKKKKKK ! - 500 MARAKA.
Kaže striko, eto to je to za sada, nadam se da ću moći pomoći još koji puta. Onako šokirani iznosom, braća neizustiše niti "A" nego onako ko iz topa rekoše uglas da moraju hitno nazad kući i da nemaju vremena ostati do jutra nego odmah. Zapravo su žurili kući kako bi otkazali kupovinu materijala za kuću.
Kaže moj poznanik da ih je put koštao sa onom slavonskom hranom skoro 1000 maraka. Još i danas se sjeća te scene kada im je striko izvadio tih famoznih 500 maruna onako iz dubine duše, još ni danas nakon nekih 25 godina nezna da li da se smije ili da plače toj zgodi. Tako je to, striko obećo, striko ispunio, samo nije dobro napunio.
Sjetio sam se jedne priče koju mi je ispričao jedan poznanik. Kaže da je njegova obitelj planirala graditi kuću, odnosno taj moj poznanik i njegov brat. Budući da nisu imali sva financijska sredstva kako bi istu završili u kratkom roku stalno su odgađali početak gradnje. Međutim njihov stric koji je živio tada već trideset godina u Njemačkoj i koji nema djece stalno ih je ohrabrivao i davao im do znanja da ako odluče graditi kuću da će im on itekako financijski pomoći. Jednog dana odluka je donesena, ide se u gradnju ako taj dotični stric koji je davao signale da će skoro on sam financirati sve i pristane na to. Odluče braća nazvati strica, a ovaj bez razmišljanja odgovori, "maaaa neeemaaaa problema, stric je tu da pomogne, stric će da pomogne, samo dođite kod mene u Njemačku i stric će da pomogne". Isto veče spremiše se braća na put i pravac Njemačka iliti minken kako bi naši gastarbajteri prije govorili. Cijelim putem diskusija se vodila oko gradnje kuće, pa i oko svote novca koji bi stric "tutnio" za početak, da li će to biti 15 ili 20 ili 30 tisuća ondašnjih njemačkih maraka. Došli braća sva sretni na cilj, stric ih ugostio, poslužili se donešenom slavonskom šunkom, kulinom, domaćim kruhom, uz slavonsku papriku i luk, sve domaće slavonsko što su braća donela jedino voda je bila o stričevom trošku. Kad je večera bila gotova ostatak šunke, kulina i svega ostalog normalno kod strica u hladnjak. Započeli oni ono najvažnije razgovor o lovi. Odmah ih stric prekine i kaže rekao sam stric će da pomogne nemorate sto puta pitati i ode on u drugu sobu da iz svog bunkera izvadi grdu lovu. Doneo stric kovertu, onu plavu. Otvoriše dečki kovertu a ono ŠOKKKKKK ! - 500 MARAKA.
Kaže striko, eto to je to za sada, nadam se da ću moći pomoći još koji puta. Onako šokirani iznosom, braća neizustiše niti "A" nego onako ko iz topa rekoše uglas da moraju hitno nazad kući i da nemaju vremena ostati do jutra nego odmah. Zapravo su žurili kući kako bi otkazali kupovinu materijala za kuću.
Kaže moj poznanik da ih je put koštao sa onom slavonskom hranom skoro 1000 maraka. Još i danas se sjeća te scene kada im je striko izvadio tih famoznih 500 maruna onako iz dubine duše, još ni danas nakon nekih 25 godina nezna da li da se smije ili da plače toj zgodi. Tako je to, striko obećo, striko ispunio, samo nije dobro napunio.
