ma ..bem ti vezu, veze, vezice i sve izvedenice te riječi "VEZA".

Tko koga je... ovde. Gospodin šprajc u središnjem dnevniku donosi dva primjera političkog namještanja radnog mjesta. Vladajući tvrde nema toga, pokažite nam na primjeru.
Opća činjenica i kod nas i u ostalih dvjestotinjak i kusur država na ovom svijetu je da politika uvijek umješa svoje prste za većinu radnih mjesta, odnosno mnogi su se zapošljavali uz pomoć politike. Ma što zapošljavali, ma mnoge blagodati su uživali uz pomoć politike. Sjećam se svojeg iskustva s takvom ja bi nazvao to, protekcijom, još iz onog umirućeg socijalizma gdje sam velikodušno zamolio politiku da mi pomogne i na kraju sam poslao istu tu protekciju u pi.... "flašu". Pred sumrak tadašnjeg socijalizma u mojem rodnom Slavonskom Brodu čekalo se da dođeš na red za polaganje vozačkog ispita čak i godinu dana. Upisao sam se istog dana kada sam navršio 18 godina. Slijedeći zadatak mi je bio uvjeriti svojeg oca da zamoli rođaka da nam pomogne, jer je to bila skoro pa nemoguća misija da moj otac zatraži pomoć od bilo koga. Nakon nekoliko dana jedva sam ga uvjerio i zajdeno sa svojim ocem zatražio sam pomoć jednog rođaka koji je gravitirao visoko u poslovnom dijelu a i u političkom. Odmah je on zavrtio šest puta onaj famozni kolut na telefonu pomoću kojeg se na tadašnjim telefonima birali brojevi i u tren oka sve je dogovoreno. Meni je preostalo da sav sretan odem kući i da očekujem slijedeće nedelje poziv. Jest da sam slušao cijelim putem do kuće prigovaranje svoga oca kako to nije dobro da tražimo vezu za nešto što po njegovom mišljenju ne treba.
Po njegovom mišljenju pristupiti takvoj radnji gdje se većinom gubi čast i ponos može se jedino u bolnici i kod doktora kada je u pitanju nečije zdravlje. Prođe jedna nedjelja, pa druga, pa i treća, ništa od poziva. Napadnem ja oca, a on od moje dosade izluđen zove rođaka. Nakon stotog pokušaja dobiva ga na telefon i brzo dobivamo ogdovor sve će biti uredu, slijedeći tjedan sigurno. Prođe opet tri tjedna i ništa. Opet ja dosadan i opet vrti kolut na telefonu i opet isti odgovor. Opet tri tjedna i napokon ja oca uvjerim da idemo direktno pitati toga čovjeka u autoškolu i evo pravog iskrenog odgovora. Rekao mi je čovjek iz tadašnjeg auto-moto-društva da taj moj rođak prije nekoliko godina nije učinio neku malu uslugu njemu pa sada ovaj njemu vraća istom mjerom i to preko mene tako da se moje ime smrzlo na zadnjem mjestu na listi za vijeke vjekova. Rekao sam onako buntovno ma jeb.. ti vezu, veze, vezice i sve izvedenice te riječi "VEZA". Ništa mi nije preostalo nego ajde u Novu Gradišku, upisao se tamo redovito. Sutra dan došao moj susjed kod mene čuvši za tu priču i kaže ja ću ti srediti tamo u Gradišci da sutra stigneš na red. Rekao sam svom ocu daj mu nešto (5 litara rakije ili vina) samo da ne sređuje ništa. Neću doći na red za taj vozački do kraja svog života. Došao ja na red vrlo brzo, položio vozački i zaboravio na sve te zajebancije. Nakon skoro 12 mjeseci stiže meni poziv iz Sl.Broda gdje me velikodušno pozivaju da pristupim školi za polaganje vozačkog ispita. Ma tko koga tu jeb. pa ja već vozim auto godinu dana.

Bakterije - deklaracija - istina

Čitam deklaraciju sa kutije jednog sredstva za čišćenje kupaonice i toaleta. Na toj deklaraciji piše da to sredstvo "ubija" 99% bakterija. Pomislio sam "kako moćno oružje za ubijanje bakterija". Međutim nakon toga "naletio" sam na jedan post u koje piše da samo 1% bakterija su uzročnici bolesti. Eto ga na,, sad. Sad se pitam pa koje onda bakterije je poubijalo, ako je poubijalo, ono sredstvo koje sam spomenio u prvoj rečenici. Pa nije moguće da je poubijalo onih 99% bakterija koje i nisu neko zlo u mojoj kupaonici.

Nema sumnje da je to sredstvo pomoglo u čišćenju kupaonice, također i miris je ugodan, ali ono što nikada neću moći dokazati a to su tih famoznih 99% bakterija koje barem desetak minuta nakon djelovanja toga sredstva ne bi trebalo biti. Ustvari to je moćna reklama za to sredstvo. Raspitao sam se kod svojih prijatelja da li vjeruju tom natpisu. Nevjerojatno je koliko ljudi koji dolaze iz SAD-a vjeruju reklamama i medijima. Ljudi koji dolaze iz Indije, Nepala i Sri Lanke baš i nekontaju što ih pitam jer dosta njih i nemaju kupatilo kod kuće pa i ne kuže za čega mogu to iskoristiti. Afrikanci tu i tamo vjeruju u to. Jedino mi tzv. Balkan mafija (svi ameri svrstavaju i nas iz Hrvatske u Balkan) ne vjerujemo u to. Pa tko je sad upravu nećemo nikada doznati.

Ivica Kostelić i hladna glava

Ivica Kostelić opet vlada snježnim sportom. Pročitao sam jednu izjavu njegovog oca Ante Kostelića koji između ostalog izjavljuje kako je za dobar rezultat i uspjeh u svakom sportu potrebno imati talenta, uložiti puno, puno i opet puno truda i na kraju imati hladnu glavu na svakom takmičenju.
Pitam se odakle taj čovjek, Ivica Kostelić, crpi tu volju, tu unutarnju snagu koja ga vodi do uspjeha, nakon svih onih ozljeda, mjeseci i mjeseci provedenih po bolnicama i oporavku i to ne samo jednom nego više puta. Gledao sam u sportskim emisija i njegove izjave. Stvarno izgleda smireno onako kako njegov otac kaže, "hladne glave", svaka mu je riječ na mjestu, stvarno čovjek zna što radi. Čovjek postaje idol, postaje nedodirljiva granica uspjeha koji trebamo svi pokušati dohvatiti. Svi mi trebamo koristiti tu volju za uspjehom, nikada ne odustati i samo ići naprijed. On je i fizički i psihički padao nekoliko puta i podizao se poput feniksa iz ponora u visine. Svi mi trebamo barem pokušati u najtežim trenutcima smiriti svoju glavu, ohladiti živce i hladne glave upustiti se u svaku životnu borbu. Zato Ivice Kosteliću svaka ti čast, ti si simbol uspjeha, ustrajnosti u borbi, ti si pokazao da je samo nebo granica.

Tata kupit ćeš mi UVIN čaj

Prije nekoliko mjeseci na HTV vrtila se reklama za UVIN ČAJ. U toj reklami mlada i zgodna djevojka govori kako ju je njena baka i mama neprestano "obasipale" upozorenjima da ne hoda bosa, da se uvijek mora čuvati prehlade jer je svaka prehlada i gripa opasne po zdravlje i mogu ostaviti posljedice naročito kod osoba ženskog roda. Priča ide dalje da mlada djevojka s oduševljenjem najavljuje uvin čaj i kaže dosta je više s tim glupostima tople čarapem dugačka majica itd.
Odmah nakon te reklame ja upozoravam svoga sina da ne hoda po sobi a on meni odgovara da se nebrinem jer da ću ja njemu kupiti uvin čaj i nema problema. Još nekako sam prešutio tu glupu reklamu u kojoj se potiču mlade osobe da budu što bolesnije kako bi mogli trošiti svoj novac na razne čajeve i lijekove, ali kada sam vidio da je na potrošački štos "nasjelo" moje djete pukao sam od ljutnje. Gdje je tu granica. Nagovori ljude da naprave sve da budu bolesniji kako bi im mogao "utopiti" lijekove.
Kada je čovjek bolestan tada nepita za cijenu lijeka koji mu može pomoći. Znači zarada je itekako zagarantirana. Kako mladom čovjeku koji je tek zakoračio u život objasniti istinu, kada mu moćni mediji lansiraju neistinu i uz to uvjerljivo tvrde da roditelji bulazne, odnosno lažu.

Pesimizam

Od svoje rane mladosti stalno sam slušao kako je baš nama najgore u životu, kako se tamo negdje živi bolje. Kako tamo negdje svi imaju posao, svi žive u blagodatima ovozemaljskog života, svi imaju love, svi idu na odmor itd otd itd.
A mi osuđeni da samo kukamo i kukamo i kukamo. Osuđeni smo da po cijeli dan provodimo po terasama kafića i ispijamo kavicu za kavicom, da po nekoliko puta prošetamo korzom kako bi protegnuli umorne noge. Onako bezvoljni zbog vrućeg ljeta da ižicamo koju lovu od staraca kako bi proveli koji vikend na Zrću ili nekoj drugoj destinaciji, a kada dođe zima opet starci olakšajte džepove da mi koji smo pritisnuti toliko bezvoljnom situacijum odmorimo naše umorne mozgove na nekim zimskim destinacijama.
Da, to je bilo malo ironije, ali nije daleko od istine.
Prije nekoliko dana pročitao sam jedan post kako je u Sloveniji bolje, puuunooo bolje, a da smo mi u dugovima i totalnoj banani, kako gospon Sanader reče tamo prije još godinu dana. Svi su opterećeni tamo nekim državnim dugovima i dubokim depresijama.
Sami trebamo skrojiti svoju sudbinu, sami trebamo pronaći svoju sreću, sami trebamo brinuti za sebe. Barem je sada puno lakše. Kada se vratimo prije samo 20 godina ili više, nije bilo interneta, kompjetna komunikacija je bila u rađanju, a sada puno poslova se može pokrenuti iz svoje sobe. Isto tako svaka generacija govori kake se nekad bolje živilo a da današnja mladež nema pojma o životu.
Najviše me ljuti kada mi netko kaže da se osadesetih bolje živilo nego sada.
Da kada se sjetim tih famoznih osadesetih, odrastao sam uz rock glazbu, svake subote zabave po društvenim domovima, pivo je teklo u potocima i tu sve završava od te silne dobrote življenja, a nastavlja se vožnja par -nepar i nestašica goriva (benzina, nafte i plina), u redovima se čekalo za crni kruh, lijekova nigdje. Jedino ako imaš nekoga tamo u Njemačkoj koji će ti poslati.U trgovinama se kupovao deterdžent i kava na markice ili bonove. Svaki treći mjesec ako smo imali sreće došlo je u trgovinu nešto od tropskog voća.
A SADA, ma svega i svačega na svakom koraku. Reći će mnogi , da, a nema love. Pa naravno da nema love, pa nemože biti dovoljno love da podmirimo želje naših očiju i premilostive stražnjice. Umjerenost, umjerenost i umjerenost. To je ono na što se trebamo naviknuti, a napredak je itekako vidljiv nema što nema.

Stranac

Dobio sam na svoj e-mail jednu zanimljivu priču koju prenosim u cjelosti, priča nije bila potpisana.

Nekoliko godina nakon što sam došao na svijet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom porodicom. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živio sa nama. Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj porodici.
U mom dječjem umu on je imao posebno mjesto. Roditelji su me odgajali komplementarno: mama me je učila da razlikujem dobro od zla, a tata me učio da budem poslušan. Ali stranac, on je bio pripovjedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijima i komedijama. Kad sam želio da saznam nešto o politici, povijesti ili nauci, on je uvijek znao sve odgovore o prošlosti, razumio je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju da predvidi budućnost!
Moju porodicu je odveo na prvi veliki nogometni meč. Nasmijavao me i rastuživao. Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo. Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gdje je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo što ima da nam kaže. Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma. Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama, ali stranac nikad nije osjećao obavezu da ih prati. Proste priče, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posjetilaca. Naš dugogodišnji posjetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu tjerale da pobjesni, a mamu da pocrveni.
Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac poticao da ga redovno pijemo. On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno. Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni.
Danas znam da su moja shvaćanja o ljubavnim vezama u velikoj mjeri formirale strančeve priče. Iz dana u dan stranac je proturječio vrijednostima mojih roditelja, ali su ga ipak rijetko ušutkavali. I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.
Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše porodice.
Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka. Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sjedi u svom ćošku, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.
Kako se zvao stranac?
Mi smo ga prosto zvali – TV.
U međuvremenu je dobio i suprugu.
Zovemo je kompjutor.
Njihovo prvo dijete zovemo mobilni telefon.
A njihovo drugo dijete – Facebook.

Da li možda imamo velike životne "apetite" ?

Čitam mnoge postove u kojima prevladavaju riječi pokradeni smo, dužni smo, za RH je kriv Tuđman i Sanader, pa je kriv onaj, pa je kriv ovaj itd, itd. Svjestan sam da svi imamo želju da vozimo dobre automobile, da nam bude dostupne svega i svačega. Možda imammo velike životne"apetite" pa su nam krivi svi po redu.
Budući da radim izvan RH i tako imam mogućnost iz prve ruke vidjeti i čuti kako žive ljudi u Indiji, Nepalu, Sri Lanci, Singapuru, Dubai, Hondurasu, Portoriku, Keniji, Egiptu, Libiji, svim zemljama bivše "juge", Uzbekistanu, Kanadi i nadasve u SAD-u i monogim drugim državama, jer nas ovdje gdje radim ima sa svih strana svijeta. Nekako svi mi u RH kukamo i kukamo, a kad se usporedimo sa drugima daleko bolje živimo. Ne zanima me politika, zanima me život prosječnog čovjeka, čovjeka koji želi i može.
Još uvijek imamo besplatnu zdravstvenu zaštitu. Pitam se zašto mnogi iz Zapadne Europe dolaze kod nas da posjete stomatologe. Mnoge zdravstvene usluge (operacije i usluge hitne pomoći) su besplatne kod nas. Jedan moj poznanik mi je ispričao kako je u americi doživio prometnu nesreću. Hitna pomoć ga je odvezla u bolnicu i tamo je operiran, spašen mu je život i nakon liječenja došao mu je račun zbog kojeg mora raditi slijedećih deset godina kako bi ga otplatio. Sve u svemu bolje bi bilo da je umro, tako sam ja pomislio, međutim on korača uzdignute glave i nebi ni riječ rekao protiv svoje države.. Jedan indijac iz Indijske države Punjab se zbombao s motorom. Nije to motor kakve viđamo na našim ulicama, nego neka sklepana kršina koja troši neki mix svega i svačega. Dobrano je zgulio lice, a budući da nema love da ode u bolnicu, neki selski vrač mu je polijepio zguljenu kožu pa sada izgleda kao glavni lik iz Hickok-ovih filmova. Međutim čovjek je sretan, živi dalje, radi i ima planove, ali skromne planove za daljni život.
Većina ljudi koji su došli iz tih Azijskih država rade od 12 do 16 mjeseci kako bi otplatili novac koji su morali dati agentu koji ih je zaposlio, pa onda rade za sebe. Plaća im je od 200 do 500 dolara, što znači od 1000 do 2500 kuna, a za njih je to veliko bogastvo. Objašnjava mi jedan indijac kako će s zarađenim novcem napraviti sebi kuću. Crta mi on na papiru tu njegovu kuću. Pitam ga a gdje će biti kupatilo. Kaže, kako kupatilo, nema se love za taj luksuz. Ostao sam bez teksta, "kupatilo luksuz". Mogu si zamisliti kako žive ti ljudi.
Cijela RH je povezana suvremenim autoputevima. Mi iz Sl. Broda doslovno preletimo automobilom do Splita za nekih 5 sati, a istu razdaljinu oni u Uzbekistanu izgmižu za nekih 16 do 24 sata, isto tako ovi iz Sri Lanke su sretni da uopće mogu doći negdje cestom.
Što se tiče hrane, ma nema bolje hrane nego što mi u RH jedemo. Dalmatinska, Istarska, Slavonska kuhinja, riba na milijardu načina pripremljena, slavonska šunka, kobasica, kulin, dalmatinski pršut, zagorska purica. Da li smo pod utjecajem svih tih TV sapunica koje prikazuju neke lažnpo bogastvo i lažnu idilu pa svi želimo postići neko savršenstvo.
Da li možda imamo velike životne "apetite" ?