Čitam mnoge postove u kojima prevladavaju riječi pokradeni smo, dužni smo, za RH je kriv Tuđman i Sanader, pa je kriv onaj, pa je kriv ovaj itd, itd. Svjestan sam da svi imamo želju da vozimo dobre automobile, da nam bude dostupne svega i svačega. Možda imammo velike životne"apetite" pa su nam krivi svi po redu.
Budući da radim izvan RH i tako imam mogućnost iz prve ruke vidjeti i čuti kako žive ljudi u Indiji, Nepalu, Sri Lanci, Singapuru, Dubai, Hondurasu, Portoriku, Keniji, Egiptu, Libiji, svim zemljama bivše "juge", Uzbekistanu, Kanadi i nadasve u SAD-u i monogim drugim državama, jer nas ovdje gdje radim ima sa svih strana svijeta. Nekako svi mi u RH kukamo i kukamo, a kad se usporedimo sa drugima daleko bolje živimo. Ne zanima me politika, zanima me život prosječnog čovjeka, čovjeka koji želi i može.
Još uvijek imamo besplatnu zdravstvenu zaštitu. Pitam se zašto mnogi iz Zapadne Europe dolaze kod nas da posjete stomatologe. Mnoge zdravstvene usluge (operacije i usluge hitne pomoći) su besplatne kod nas. Jedan moj poznanik mi je ispričao kako je u americi doživio prometnu nesreću. Hitna pomoć ga je odvezla u bolnicu i tamo je operiran, spašen mu je život i nakon liječenja došao mu je račun zbog kojeg mora raditi slijedećih deset godina kako bi ga otplatio. Sve u svemu bolje bi bilo da je umro, tako sam ja pomislio, međutim on korača uzdignute glave i nebi ni riječ rekao protiv svoje države.. Jedan indijac iz Indijske države Punjab se zbombao s motorom. Nije to motor kakve viđamo na našim ulicama, nego neka sklepana kršina koja troši neki mix svega i svačega. Dobrano je zgulio lice, a budući da nema love da ode u bolnicu, neki selski vrač mu je polijepio zguljenu kožu pa sada izgleda kao glavni lik iz Hickok-ovih filmova. Međutim čovjek je sretan, živi dalje, radi i ima planove, ali skromne planove za daljni život.
Većina ljudi koji su došli iz tih Azijskih država rade od 12 do 16 mjeseci kako bi otplatili novac koji su morali dati agentu koji ih je zaposlio, pa onda rade za sebe. Plaća im je od 200 do 500 dolara, što znači od 1000 do 2500 kuna, a za njih je to veliko bogastvo. Objašnjava mi jedan indijac kako će s zarađenim novcem napraviti sebi kuću. Crta mi on na papiru tu njegovu kuću. Pitam ga a gdje će biti kupatilo. Kaže, kako kupatilo, nema se love za taj luksuz. Ostao sam bez teksta, "kupatilo luksuz". Mogu si zamisliti kako žive ti ljudi.
Cijela RH je povezana suvremenim autoputevima. Mi iz Sl. Broda doslovno preletimo automobilom do Splita za nekih 5 sati, a istu razdaljinu oni u Uzbekistanu izgmižu za nekih 16 do 24 sata, isto tako ovi iz Sri Lanke su sretni da uopće mogu doći negdje cestom.
Što se tiče hrane, ma nema bolje hrane nego što mi u RH jedemo. Dalmatinska, Istarska, Slavonska kuhinja, riba na milijardu načina pripremljena, slavonska šunka, kobasica, kulin, dalmatinski pršut, zagorska purica. Da li smo pod utjecajem svih tih TV sapunica koje prikazuju neke lažnpo bogastvo i lažnu idilu pa svi želimo postići neko savršenstvo.
Da li možda imamo velike životne "apetite" ?
Budući da radim izvan RH i tako imam mogućnost iz prve ruke vidjeti i čuti kako žive ljudi u Indiji, Nepalu, Sri Lanci, Singapuru, Dubai, Hondurasu, Portoriku, Keniji, Egiptu, Libiji, svim zemljama bivše "juge", Uzbekistanu, Kanadi i nadasve u SAD-u i monogim drugim državama, jer nas ovdje gdje radim ima sa svih strana svijeta. Nekako svi mi u RH kukamo i kukamo, a kad se usporedimo sa drugima daleko bolje živimo. Ne zanima me politika, zanima me život prosječnog čovjeka, čovjeka koji želi i može.
Još uvijek imamo besplatnu zdravstvenu zaštitu. Pitam se zašto mnogi iz Zapadne Europe dolaze kod nas da posjete stomatologe. Mnoge zdravstvene usluge (operacije i usluge hitne pomoći) su besplatne kod nas. Jedan moj poznanik mi je ispričao kako je u americi doživio prometnu nesreću. Hitna pomoć ga je odvezla u bolnicu i tamo je operiran, spašen mu je život i nakon liječenja došao mu je račun zbog kojeg mora raditi slijedećih deset godina kako bi ga otplatio. Sve u svemu bolje bi bilo da je umro, tako sam ja pomislio, međutim on korača uzdignute glave i nebi ni riječ rekao protiv svoje države.. Jedan indijac iz Indijske države Punjab se zbombao s motorom. Nije to motor kakve viđamo na našim ulicama, nego neka sklepana kršina koja troši neki mix svega i svačega. Dobrano je zgulio lice, a budući da nema love da ode u bolnicu, neki selski vrač mu je polijepio zguljenu kožu pa sada izgleda kao glavni lik iz Hickok-ovih filmova. Međutim čovjek je sretan, živi dalje, radi i ima planove, ali skromne planove za daljni život.
Većina ljudi koji su došli iz tih Azijskih država rade od 12 do 16 mjeseci kako bi otplatili novac koji su morali dati agentu koji ih je zaposlio, pa onda rade za sebe. Plaća im je od 200 do 500 dolara, što znači od 1000 do 2500 kuna, a za njih je to veliko bogastvo. Objašnjava mi jedan indijac kako će s zarađenim novcem napraviti sebi kuću. Crta mi on na papiru tu njegovu kuću. Pitam ga a gdje će biti kupatilo. Kaže, kako kupatilo, nema se love za taj luksuz. Ostao sam bez teksta, "kupatilo luksuz". Mogu si zamisliti kako žive ti ljudi.
Cijela RH je povezana suvremenim autoputevima. Mi iz Sl. Broda doslovno preletimo automobilom do Splita za nekih 5 sati, a istu razdaljinu oni u Uzbekistanu izgmižu za nekih 16 do 24 sata, isto tako ovi iz Sri Lanke su sretni da uopće mogu doći negdje cestom.
Što se tiče hrane, ma nema bolje hrane nego što mi u RH jedemo. Dalmatinska, Istarska, Slavonska kuhinja, riba na milijardu načina pripremljena, slavonska šunka, kobasica, kulin, dalmatinski pršut, zagorska purica. Da li smo pod utjecajem svih tih TV sapunica koje prikazuju neke lažnpo bogastvo i lažnu idilu pa svi želimo postići neko savršenstvo.
Da li možda imamo velike životne "apetite" ?
