Od svoje rane mladosti stalno sam slušao kako je baš nama najgore u životu, kako se tamo negdje živi bolje. Kako tamo negdje svi imaju posao, svi žive u blagodatima ovozemaljskog života, svi imaju love, svi idu na odmor itd otd itd.
A mi osuđeni da samo kukamo i kukamo i kukamo. Osuđeni smo da po cijeli dan provodimo po terasama kafića i ispijamo kavicu za kavicom, da po nekoliko puta prošetamo korzom kako bi protegnuli umorne noge. Onako bezvoljni zbog vrućeg ljeta da ižicamo koju lovu od staraca kako bi proveli koji vikend na Zrću ili nekoj drugoj destinaciji, a kada dođe zima opet starci olakšajte džepove da mi koji smo pritisnuti toliko bezvoljnom situacijum odmorimo naše umorne mozgove na nekim zimskim destinacijama.
Da, to je bilo malo ironije, ali nije daleko od istine.
Prije nekoliko dana pročitao sam jedan post kako je u Sloveniji bolje, puuunooo bolje, a da smo mi u dugovima i totalnoj banani, kako gospon Sanader reče tamo prije još godinu dana. Svi su opterećeni tamo nekim državnim dugovima i dubokim depresijama.
Sami trebamo skrojiti svoju sudbinu, sami trebamo pronaći svoju sreću, sami trebamo brinuti za sebe. Barem je sada puno lakše. Kada se vratimo prije samo 20 godina ili više, nije bilo interneta, kompjetna komunikacija je bila u rađanju, a sada puno poslova se može pokrenuti iz svoje sobe. Isto tako svaka generacija govori kake se nekad bolje živilo a da današnja mladež nema pojma o životu.
Najviše me ljuti kada mi netko kaže da se osadesetih bolje živilo nego sada.
Da kada se sjetim tih famoznih osadesetih, odrastao sam uz rock glazbu, svake subote zabave po društvenim domovima, pivo je teklo u potocima i tu sve završava od te silne dobrote življenja, a nastavlja se vožnja par -nepar i nestašica goriva (benzina, nafte i plina), u redovima se čekalo za crni kruh, lijekova nigdje. Jedino ako imaš nekoga tamo u Njemačkoj koji će ti poslati.U trgovinama se kupovao deterdžent i kava na markice ili bonove. Svaki treći mjesec ako smo imali sreće došlo je u trgovinu nešto od tropskog voća.
A SADA, ma svega i svačega na svakom koraku. Reći će mnogi , da, a nema love. Pa naravno da nema love, pa nemože biti dovoljno love da podmirimo želje naših očiju i premilostive stražnjice. Umjerenost, umjerenost i umjerenost. To je ono na što se trebamo naviknuti, a napredak je itekako vidljiv nema što nema.
A mi osuđeni da samo kukamo i kukamo i kukamo. Osuđeni smo da po cijeli dan provodimo po terasama kafića i ispijamo kavicu za kavicom, da po nekoliko puta prošetamo korzom kako bi protegnuli umorne noge. Onako bezvoljni zbog vrućeg ljeta da ižicamo koju lovu od staraca kako bi proveli koji vikend na Zrću ili nekoj drugoj destinaciji, a kada dođe zima opet starci olakšajte džepove da mi koji smo pritisnuti toliko bezvoljnom situacijum odmorimo naše umorne mozgove na nekim zimskim destinacijama.
Da, to je bilo malo ironije, ali nije daleko od istine.
Prije nekoliko dana pročitao sam jedan post kako je u Sloveniji bolje, puuunooo bolje, a da smo mi u dugovima i totalnoj banani, kako gospon Sanader reče tamo prije još godinu dana. Svi su opterećeni tamo nekim državnim dugovima i dubokim depresijama.
Sami trebamo skrojiti svoju sudbinu, sami trebamo pronaći svoju sreću, sami trebamo brinuti za sebe. Barem je sada puno lakše. Kada se vratimo prije samo 20 godina ili više, nije bilo interneta, kompjetna komunikacija je bila u rađanju, a sada puno poslova se može pokrenuti iz svoje sobe. Isto tako svaka generacija govori kake se nekad bolje živilo a da današnja mladež nema pojma o životu.
Najviše me ljuti kada mi netko kaže da se osadesetih bolje živilo nego sada.
Da kada se sjetim tih famoznih osadesetih, odrastao sam uz rock glazbu, svake subote zabave po društvenim domovima, pivo je teklo u potocima i tu sve završava od te silne dobrote življenja, a nastavlja se vožnja par -nepar i nestašica goriva (benzina, nafte i plina), u redovima se čekalo za crni kruh, lijekova nigdje. Jedino ako imaš nekoga tamo u Njemačkoj koji će ti poslati.U trgovinama se kupovao deterdžent i kava na markice ili bonove. Svaki treći mjesec ako smo imali sreće došlo je u trgovinu nešto od tropskog voća.
A SADA, ma svega i svačega na svakom koraku. Reći će mnogi , da, a nema love. Pa naravno da nema love, pa nemože biti dovoljno love da podmirimo želje naših očiju i premilostive stražnjice. Umjerenost, umjerenost i umjerenost. To je ono na što se trebamo naviknuti, a napredak je itekako vidljiv nema što nema.
