Još dok sam bio na Strojarskom faxu u Sl. Brodu, bio sam u ekipi koja je "disala" kao jedan.
Jednom zgodom predložio mi moj prijatelj da mu pravim društvo kako bi posjetio (zapravo iznenadio) jednu djevojku koja mu se sviđala i koja je radila u Brodskoj bolnici na odjelu transfuzije (mislim da se tako zvao taj odjel, ali sve u svemu tamo gdje se daje krv - dobrovoljno). Prihvatio sam više iz radoznalosti da vidim tu djevojku, pa ako nešto bude čudno da "vadim mast" svome prijatelju. Dok smo putovali cipelcugom do bolnice napričo je on meni svega i svačega lijepog o toj djevojci.
Iskreno nisam ni vjerovao da ćemo doslovno uletiti u bolnicu i to na taj odjel gdje "crpe krv" samo zato da bi rekli "ćao".
Međutim po onoj poslovici "mladi-ludi" stvarno smo uletili unutra, pronašli smo tu famoznu djevojku, stvarno zgodna, visoka, uljudna crnka, iznenađena našim posjetom, zapravo posjetom moga prijatelja jer mene i nije skužila, nego se odmah pogledom obrušila na toga humanoida do mene. Nije prošlo ni minuta od prve riječi "ćao" upita ona koju krvnu grupu imamo, ja izvali ko iz topa A+, zdrav ko dren, dok je prijatelj mudro čekao nastavak pitanja ili obrazloženje. Nastavak je bio u tome smislu da upravo bolnica treba hitno grupu A+ i da bi bilo lijepo kada bi "dobrovoljno" darivao krv. Moj pametni prijatelj reče da je jučer bio prehlađen i njegovo ono "dobrovoljno" osta za neki drugi puta. Mene brzo-potezno novopečena prijateljica odvede u drugu prostoriju i nakon kratkog pregleda već sam ležao na krevetu pumpajući bolje rečeno tjerajući krv u plastičnu vrećicu.
Tih nekoliko minuta prolazile su mi razne osvetniče misli prema prijatelju, pa nisam mogao vjerovati da moram , doslovno moram dati krv i to skoro pola litre kako bi on uživao u razgovoru s djevojkom. Dobacio sam mu da ću mu ja izvaditi dvije litre krvi samo dok mene otkopčaju sa ovog kreveta. Dobio sam odgovor , da se nesekiram barem ću se najesti, jer svatko tko daje krvo poslije se dobrano napapa. Ajde rekoh barem nešto, prođe mi kroz misli, kobasica, šunka i svega toga lijepog tako da mi se i osmijeh vratio na lice. Ispumpao sam ja tu svoju krv, odvedu me u drugu prostoriju na ručak. Jedna starija gospođa posluži me jednom konzervom sardina i komadićem kruha. Pa što je ovo rekoh, ja dade krvi a vi meni konzervu sardine. Veliki petak je, postni dan, dolazi nam Uskrs, kako to da neznaš. Onako namrgođen upitao sam onih dvoje da li će se oni vjenčat ubrzo, pa nisam ja džabe dao krvi a od vas ništa. Tako je i bilo, ništa od njih, barem je valjda bilo koristi od moje krvi za nekoga.
