Social Icons

twitterfacebookgoogle pluslinkedinrss feedemail

Jeb.. krizu život nema reprizu.




Još od osnovne škole, kada sam počeo registrirati što se događa na ovome čudnom svijetu nezaobilazna riječ je bila kriza i inflacija. Stalno je netko savjetovao štednja, štednja i štednja. Danas se isto pitam ima li ta kriza svoj kraj ili je to samo marketinški trik onih ljudi koji hoće jamiti sve više i više.
Pročitao sam ovu izjavu koju sam stavio kao naslov ovog posta. Autor te izjave je nepoznat ali ja ću ju svrstati u narodnu izjavu jer je po mojem mišljenu jako dobra. Pa jedanput se živi, još ako imamo sreću da nas barem neko vrijeme prati zdravlje, pa treba uživati u svemu i svačemu makar to bila i ona kava koja se ispija s užitkom na nekoj terasi.
Znam, svatko je od nas opterećen nekim svojim problemima. Koliko god ti vlastiti problemi za nekog bili mali, oni su za zvakog od nas veliki.
Nekada bi stvarno trebali reći "time out" tim svim problemima, opustiti svoj duh i svoje tijelo, uživati u datom trenutku.
Kada sam prije nekih 13 godina iznenada završio u bolnici i kada su mi šanse prognozirane 50% život, 50% "odlazak" ponavljao sam onako u sebi samo da ostanem na ovom svijetu i da moje tijelo dobije tu iznenadnu bitku, uživat ću u svakom trenutku. Kada sam izašao kao pobjednik sa bolešću i vratio se svakodnevnom životu i opet sam stavio na prvo mjesto probleme, a brigu o životu potisnuo tamo negdje iza sebe.
Međutim u zadnje vrijeme počeo sam sam sebi citirati tu izjavu "ma, jebeš probleme i krizu, život nema reprizu. Stani na loptu i polako, polako i samo polako.
Svega će biti samo nas neće biti.


Govor batine (šibe)



Pročitao sam u jednom postu da su ljudi sa područja bivše juge specifični po prirodi i naravi. Taj čovjek razumije samo govor batine ili šibe ili kako mi u Slavoniji kažemo kandžije (šibe za konje) i dobro respektira i poštuje tu batinu. Ako ga opleteš po leđima ili guzici ili što je još gore po džepu sve će biti u najboljem redu i miru.
Inače ako nema govora batine tada taj isti čovjek samo gunđa, ništa mu nije po volji, ništa mu ne odgovara. Taj isti čovjek će se rado sjećati vremena te batine s nostalgijom i uvijek će govoriti da je to vrijeme bilo ono baš najbolje vrijeme.
Zapravo naši ljudi kao da u svojim genima imaju ucrtano da budu pod nečijom vlašću da se samo jednostavno nikako nemogu vinuti na vrh. Ako netko dođe na taj vrh ubrzo bude popljuvan i ponižavan i od najmlađeg djeteta.
Imao sam priliku na poslu u jednoj tzv poslovnoj jedinici (na eng. departmentu) kako naši ljudi (mislim na ljude s područja Balkana, da nekažem bivše juge) totalno pljuju po svome šefu koji je porijeklom isto sa toga famoznog Balkana. Taj isti šef im je dopustio ama baš sve, samo je od svojih radnika tražio da posao bude konkretno i kvalitetno odrađen. Međutim to nije odgovaralo tim "našim" ljudima. Kada su dobili pravog diktatora od šefa, a još uz to i amerikanca, koji je čak tražio da mu se jave kada idu i na toalet, svi su ga poštovali, prestalo je ogovaranje, prestalo je prepucavanje. Razgovarao sam s jednim čovjekom iz BiH te sam ga upitao, što je sad, sad nesmiješ ići ni pišat kad hoćeš i izgledaš kao da ti je bolje sada nego prije. Nije izustio niti riječ. Činjenica je da se svi boje batine, bilo da je ona u fizičkom obliku ili u nekom imaginarnom obliku nekih restrikcija i zapovijedi.

Kako treba poslovati sa bankama




Prije nekoliko dana dobio sam jednu zanimljivu priču na e-mail. Priča nije potpisan i neznam tko je autor, niti da li je u priči opisan stvarni događaj ili je ista izmišljena.


Priča ide ovako:

Uvijek sam zagovarao ravnopravnost u komunikaciji partnera koji sklapaju ugovore. Danas sam bio u jednoj velikoj banci. U banku sam došao na poziv osobne bankarice koja je zvala jutros već u 9.15 da imam neka sredstva koja su avista pa šteta da to tako stoji. Vrlo rado sam se odazvao pozivu. Nevjerojatno je kako brzo reagiraju kada sjednu neka sredstva na račun.
Čim sam ušao u sobu osobne bankarice uz poslovnični osmijeh i pitanja o zdravlju, poslu i životu tutnula mi je u ruke ono što zovu "lepeza proizvoda" koji nisu ništa drugo nego gomila CDO-a i CDS-ova upakiranih na "domesticus" način. Osnovna ideja "lepeze proizvoda" je "otomi što više a daj mu što manje". I sve uz osmijeh naravno. Klijent mora otići zadovoljan i sretan misleći da je napravio dobar posao.
Kada sam bankarici vratio "lepezu proizvoda" rekao sam da me to ne interesira da sam priprost čovjek i da bi bilo možda najbolje da ja to oročim. Gospođica mi je odgovorila da će odmah pripremiti ugovore i da je to "odlična kamata od 4.5% na rok od 2-3 godine. Na koliko ćemo staviti?"
Naravno, nisam se složio s kamataom. Trazio sam 7% minimum. Za tu cifru piše u prospektu da je stvar dogovora. Međutim, gospodjica nije imala mandat za te pregovore pa je pozvana šefica poslovnice. Vrlo ljubazna gospodična. Uvjeravala me da je kamata od 5.5 % najviše što mogu ponuditi. Ustrajao sam na 7%. Ah, da, radi se o EUR. Kako niti šefica poslovnice nije mogla odobriti traženu kamatu izišla je iz sobe da bi se konzultirala sa nadređenima. Vratila se nazad nakon cca 10 minuta i rekla da je najviše što banka moze ponuditi 6.5%. Pristao sam. Pobjedonosni osmijeh zatitrao je na licima dvije gospodične.
Šefica je odmah rekla da mi se pripremi ugovor i da je bilo ugodono poslovati sa mojom malenkosti.
Tu sam je morao prekinuti. Rekoh, "dogovorili smo se za kamatu, ali što je sa INSTRUMENTIMA OSIGURANJA"? Njih dvije su se blijedo pogledale i šefica me pita: "kakvim instrumentima osiguranja"?
"Istim onima koje banka traži kada daje kredite - hipoteka, valutne klauzule, životno osiguranje, jamci, naknade obrade, prvo još nerođeno dijete, itd, itd." - upitah kao zbunjeno. Dvije šarmantne gospodične sada su se blijedo pogledale a šefica je zbunjeno mijauknula: "Ali MI SMO BANKA". "UPRAVO ZATO I TRAŽIM INSTRUMENTE OSIGURANJA" - odgovorih iznenađeno. "Banka me i naučila kako se posluje, što sve treba tražiti da se osigura imovina. Nemojte se ljutiti, ja sam PERO a vi ste BANKA. Vidim samo dvije strane u poslovnom odnosu a ostalo me ne zanima. Uglavnom ljudi posuđuju od vas. Sada vi posuđujete od mene. Ja samo tražim iste ili slične instrumente osiguranja kao što ih i vi tražite od svojih klijenata. U čemu je razlika?"
Gospodične su djelovale vrlo zbunjeno i pitale da li se šalim. Odgovorih da ne. Da neke banke osiguravaju štednju vezano na zlato. Odgovorih da me ne zanima to sto HNB garantira (a tko garantira za HNB) da ja hoću osigurati svoja sredstva mimo njihove lijepe riječi. Kada sam iznio zahtjeve za instrumente osiguranja (posebno vezano za zlato i napomenu da neke banke to nude) šefica se opet ispričala i izišla iz sobe sa papirom na kojem je pažljivo bilježila što sam govorio.

Vratila se nakon cca 20 minuta i vrlo ljubazno rekla da je prenijela zahtjeve i da ćemo se čuti u ponedjeljak ako nije problem. "Nije, nema problema" - odgovorih. "Do tada budite ljubazni pa mi otvorite narudžbu za isplatu svih sredstava u ponedjeljak, pa kada se vaši odluče javite mi, rado ću to sve vratiti nazad". Djelovale su malo šokirano ali i dalje vrlo profesionalno i ljubazno.
Na izlasku iz sobe ljubazno sam im preporučio da "prošire lepezu proizvoda" budući trenutna ne odgovara vremenu i okruženju.
Ovo je naravno skraćena verzija, žao mi je što to drugačije nisam mogao dokumentirati ali bilo je vrlo zabavno.
Ne shvaćam zašto se bankari čude kada se od njih traži samo ono što oni traže od drugih? Ne bi li stranke u poslovnom odnosu trebale biti ravnopravne? Zašto mi klijenti uvijek moramo prihvaćati isključivo ono što nam jedna strana diktira? Meni je dosta! Ili ćemo se dogovoriti
ili nećemo! Vjerojatno nećemo! Oni su ipak u lošijoj situaciji od mene/nas. Oni trebaju nas. Mi njih ne trebamo. Oni su nama nametnuti a ne mi njima. To uvijek treba imati na umu.

Evo tako zvršava ta po meni zanimljiva priča.

Najviše čitani postovi u zadnjih 30 dana

 

My Blog List

My Blog List

My Blog List