Čitajući jedan zanimnljiv post pod imenom "Evolucija TV" prisjetio sam se događaja iz djetinjstva.
Otac je htio kupiti auto i to novog Wartburga tamo negdje krajem sedamdesetih godina. Nešto se nije mogao dogovoriti s mamom i za inat ode u grad (Sl.Brod) i kupi TV u boji.
Do tada smo imali TV Grunding koji je imao jedan točkić pomoću kojeg su se mijenjali programi, zapravo prebacivalo s prvog na drugi. S vremenom se taj točkić trebao okrenuti i više puta da "uhvati" taj traženi drugi program. Zanimljivo je i to bilo da nam je antena bila na tavanu. Ista ta antena se morala "naštimati" svaki treći dan da bi dotični gospodin TV proradio odnosno da bi ulovio bilo kakvu prepoznatljivu sliku.
U tome naštimavanju antene sudjelovala je cijela obitelj. Stari je otišao na tavan i vrtio tamo vamo antenu. Ja sam stajao na ljestvama koje su vodile na tavan, sestra je bila na vratima, baka u hodniku, mama u sobi a dida ispred TV. Tako smo se igrali pokvarenog telefona. Prvo dida vikne "nije dobro vrti još" i dok svi mi prenesemo poruku do starog slika je već došla, ali dok stigne do njega nova poruka punim glasom "evo je" on je već zavrtio još koji krug pa opet iznova.
Tako jednog dana zaslugom maminog prigovaranja o kupnji auto i tatinog muškog inata stiže nama novi TV i "to u boji", iliti kolor TV. Da stva bude bolja sutra dan je boksao Mate Parlov za svjetskog prvaka. Isti tren "doletili" su prvi susjedi da vide to čudo od tehnike. "Pade" odmah i poslovna pogodba i proda tata stari TV za neki milijon onih dinara prvom susjedu koji na "tačkama" odgura starog Grundinga.
Sutra dan, kako bi kod nas u Slavoniji rekli kirvaj u našoj kući, skupilo se pola sela tako da je bilo ljudi skoro u svim sobama. Svi čekaju Mate Parlova međutim niko se nemože načuditi svim tim bojama, Pipalo se tu ekran, gladilo se po TV i zaljevalo se suha grla starom rakijicom i ponekom čašom gemišta. Počela prva runda, pa i vika i dreka od navijanja i PUF, crče jedna od mnogobrojnih lampi, zapuši se iza TV i nema više slike. Što sad. Viče stari trči kod komšije po stari TV barem da očuvamo malo obraz pred ovim svim ljudima.
Bome je taj TV žario i palio svo do burnih devedesetih kada je starom dojadilo da ustaje svakih deset minuta kako bi opalio TV sa strane da namjesit sliku koja bi poletila malo dole malo gore.
A daljinski, ma koji daljinski ja i sestra smo bili daljinski.
Otac je htio kupiti auto i to novog Wartburga tamo negdje krajem sedamdesetih godina. Nešto se nije mogao dogovoriti s mamom i za inat ode u grad (Sl.Brod) i kupi TV u boji.
Do tada smo imali TV Grunding koji je imao jedan točkić pomoću kojeg su se mijenjali programi, zapravo prebacivalo s prvog na drugi. S vremenom se taj točkić trebao okrenuti i više puta da "uhvati" taj traženi drugi program. Zanimljivo je i to bilo da nam je antena bila na tavanu. Ista ta antena se morala "naštimati" svaki treći dan da bi dotični gospodin TV proradio odnosno da bi ulovio bilo kakvu prepoznatljivu sliku.
U tome naštimavanju antene sudjelovala je cijela obitelj. Stari je otišao na tavan i vrtio tamo vamo antenu. Ja sam stajao na ljestvama koje su vodile na tavan, sestra je bila na vratima, baka u hodniku, mama u sobi a dida ispred TV. Tako smo se igrali pokvarenog telefona. Prvo dida vikne "nije dobro vrti još" i dok svi mi prenesemo poruku do starog slika je već došla, ali dok stigne do njega nova poruka punim glasom "evo je" on je već zavrtio još koji krug pa opet iznova.
Tako jednog dana zaslugom maminog prigovaranja o kupnji auto i tatinog muškog inata stiže nama novi TV i "to u boji", iliti kolor TV. Da stva bude bolja sutra dan je boksao Mate Parlov za svjetskog prvaka. Isti tren "doletili" su prvi susjedi da vide to čudo od tehnike. "Pade" odmah i poslovna pogodba i proda tata stari TV za neki milijon onih dinara prvom susjedu koji na "tačkama" odgura starog Grundinga.
Sutra dan, kako bi kod nas u Slavoniji rekli kirvaj u našoj kući, skupilo se pola sela tako da je bilo ljudi skoro u svim sobama. Svi čekaju Mate Parlova međutim niko se nemože načuditi svim tim bojama, Pipalo se tu ekran, gladilo se po TV i zaljevalo se suha grla starom rakijicom i ponekom čašom gemišta. Počela prva runda, pa i vika i dreka od navijanja i PUF, crče jedna od mnogobrojnih lampi, zapuši se iza TV i nema više slike. Što sad. Viče stari trči kod komšije po stari TV barem da očuvamo malo obraz pred ovim svim ljudima.
Bome je taj TV žario i palio svo do burnih devedesetih kada je starom dojadilo da ustaje svakih deset minuta kako bi opalio TV sa strane da namjesit sliku koja bi poletila malo dole malo gore.
A daljinski, ma koji daljinski ja i sestra smo bili daljinski.
