Tisući mojih komentara na blogeri.hr

Prije nekoliko minuta napisao sam tisućuti komentar na portali blogeri.hr. Vidim da ostali korisnici ovog portala daleko ispod ovog broja, nekako mi se čini da sam ja „dežurna baba tračara“ na ovom portalu. 

Kako je sve to počelo? Kako je nastao moj prvi blog. Sve je počelo krajem 2009 kada je jedan moj radni prijatelj izdržao 10 mjeseci radeći svaki dan po 12 sati, 7 dana u tjednu, znači 12 sati radi, 12 sati odmara u vojnoj bazi u Iraku. Budući da je pokazivao sve više nervoze ja sam ga nagovarao da uzme godišnji odmor i da ode kući. Nakon mojeg upornog nagovaranja prihvatio je moj savjet i otišao. Kada je došao kući četvrti dan njegovog odmora, njegov otac je dobio moždani udar i slijedeći dan je umro. Vrativši se nazad u vojnu bazu zahvaljivao mi je na upornosti kojom sam ga doslovno potjerao kući, tako da je uspio vidjeti svoga oca živog. 

Nakon toga tražio sam na internetu tekstove koji su opisivali taj nemili događaj „moždani udar“ i tražio sam način kako da sve te tekstove postavim na jedno mjesto. Rješenje je bilo napraviti besplatni blog i objediniti sve tekstove koje nađem na tu temu. Čitajući o načinu kako napraviti blog pronašao sam i adresu blogeri.hr. I tako već dvije i pol godine skoro svakodnevno "visim" na ovom portalu. Uspio sam animirati nekoliko svojih prijatelja da krenu u pustolovinu bloganja. Razlog je bio i taj što onih 12 sati odmora koje sam spomenio s početka ovog teksta jedino možemo upotrebiti na spavanje i internet jer u vojnoj ratnoj bazi nema drugog izbora. Tako je nastao i ovaj moj blog „BlogMoj“ pa blogovi o raznim zanimljivostima itd. 

Blogeri.hr je izuzetno jednostavan portal na kojem možete pronaći veliki broj zanimljivih informacija odnosno tekstova. Ne samo da blogeri „vole“ portal blogeri.hr, nego ga i google obožava. Često kada koristim google za pretraživanje, isti izbaci na prvoj stranici link sa nekog posta objavljenog na blogeri.hr. 

Čisto iz hobija krenio sam ostavljati, odnosno pisati komentare na pojedine postove. Nekada su se ti komentari pretvorili u raspravu, a nekada su ti moji komentari bili i veči od posta za koji su bili upućeni. Sve u svemu, objavljen je i tisućuti komentar od webindex-a. 

Ovo je stvarno sada druga krajnost

Posljednjih dana na vijestima mogli smo pročitati jedan , po mojem mišljenju , bizaran slučaj u režiji našeg sudstva. Radi se o tome da je izvjesni gospodin Branko Brdar, 71 godinu star, zatečen  u prekršaju, odnosno nije imao upaljeno svijetlo na biciklu u sred bijela dana. Naša revna policijska patrola zabilježila je taj strašan slučaj i uputila kaznu gospodinu u iznosu od 700 kuna, čija visina vjerojatno dostiže pola mirovine velike većine umirovljenika. Budući da se gospodin oglušio o plaćanje kazne sudac mu je "odrezao" tri dana zatvora, sve u skladu sa zakonima. Gospodin ipak nije završio u reštu jer se našao anonimmni spasitelj i uplatio tih 700 kuna u proračun. 

Sve u svemu zakon treba poštivati. 

Slažem se s tom tvrdnjom, zakon treba poštivati. Neću sada uspoređivati propuste iste te prometne policije, odnosno oproste privilegiranim visoko pozicioniranim ljudima koji su tu poziciju dobili na ovaj ili onaj način. Međutim, prekršaj koji apsolutno nema nikakvu ulogu u povećanju sigurnosti u prometu spomenutog bicikliste te niti je ugrozio na taj način bilo koji segment u prometovanju po mojem mišljenju nije vrijedan ovakve drakonske kazne. 

Policajac je izvršio svoju dužnošt, sudac je izvršio svoju dužnost, to je sve ok, kako bi ameri rekli, ali gdje je tu olakotna odgovornost, zar nije taj zakon u ovom slučaju preoštro primjenjen, zar nije sudac mogao odrediti odnosno pronaći tu olakotnu odgovornost i promijeniti kaznu u uvjetnu ili tome slično.
 

Zar to nije ona druga krajnost?

Sjećam se jedne zgode od prije dvadeset i kusur godina, dok sam bio srednjoškolac. Otac mi je predložio da subotu dopodne iskoristim tako da odem u naš vinograd s malim traktorom (popularnim Tomo Vinković) i da "ofrezam" vinograd. Naravno nisam mogao se usprotiviti jer bi eventualnom odbijanju uslijedila zabrana subotnjeg izlaska u život. Pokušao sam otići u tišini da me susjedi nečuju jer ako me tko čuje odmah dolete zamnom u brdo kako bi i njihove vinograde sredio. Naravno, čuli su me trojica susjeda pa sam i njihove vinograde "morao" srediti. Vraćam se oko 4 sata popodne iz brda i jedan dio puta do kuće nekih 500 metara moram provesti glavnom selskom cestom. Skoro svake subote ispred moje kuće je stajala policijska patrola koja me ovaj puta zaustavila. Rekao sam policajcu da stanujem upravo tu i da idem iz vinograda, međutim ovaj je inzistirao na pokazivanju prometne i vozačke. Ponovio sam mu, alo  gospodine idem iz vinograda, nenosim u brdo nikakve dokumente jer od jebenog treskanja na traktoru poispada mi iz džepova sve što imam sa sobom. Međutim ovaj ni da me posluša. Onako umoran siđem s traktora i u jednom dahu opalim ko iz topa "ma jebli tebe papiri i traktor i vinograd i sve poredu, evo ti ključ, evo ti traktor, vozi ga gdje hoćeš, radi što hoćeš, a ja odoh ukuću" Ostavim tako traktor na cesti i pravac u kuću. Čim sam dotako kvaku od vrata uslijedilo je pitanje "gdje je traktor" Rekoh eno ga nasred ceste, idi ti onom luđovu objasni zašto ja nemam prometnu i vozačku u džepu, ja mu nemogu objasniti. Otišao je otac do "plavog" gospodina i riješio je to brzo, navodno policajac se opravdao da je malo htio preispitati mene. Inače policija je tada "gledala kroz prste" traktoristima i biciklistima koji su se vozili selskim cestama, naročito kada idu iz polja. Mislim da u tadašnje vrijeme nikada nitko od ovih prometnih sudionika nije završio na prekršajnom sudu

Sada je to ona druga krajnost kada te oderu ako nemaš upaljeno svijetlo na biciklu usred bijela dana.

Priča o gradu - Vukovar

Razmišlao sam dugo kako opisati svoja razmišljanja o Vukovaru. Ipak odustao sam od svojih razmišljanja i uvrstio u ovaj post prekrasan tekst od Siniše Glavaševića "Priča o gradu"

"Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

 Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."

 Siniša Glavašević (4. XI. 1960. - 19. XI. 1991.) 

Rastaje se najpoznatiji brodski ljubavni par

Ne, nije priča o nekom poznatom sportsko-estradnom paru, ovo jest priča o ljubavi, ljubavi koja traje već više od dvadeset godina, ljubavi i vjernosti dvije ptice, dvije rode. Mjesto radnje, Slavonski Brod, točnije Brodski Varoš, dimnjak na krovu osnovne škole.

Kažu da svaka ljubav ima i uspone i padove, ima sretnih trenutaka i tragičnih trenutaka.

Tako i ova ljubav iz ptičije perspektive ima svoje sretne i tragične trenutke. Tragični trenutak se desio kada "bolja polovica" doživljava tragediju u kojoj joj je slomljeno krilo i osuđena je zauvijek da bude "prizemljena" na krovu osnovne škole. Sreća u nesreći je ta što "naša Malena" kako joj od milja tepa sada već cijeli svijet ima vjernog muža Klepetana koji je ostao vjeran ptičijoj tradiciji da odlaskom ljeta i on se vine na daleki put u južnije krajeve, a ujdeno je ostao vjeran svojoj voljenoj Malenoj vraćajući se svakog proljeća u njeno gnjezdo..

Kada se čovjek "upetlja" u život ptica i životinja to nikada ne završi dobro. Međutim u ovoj priči jedan plemeniti čovjek "upetljao" se u život ovoga kraljevskog para u obliku vjernog sluge koji služi kraljici. Već slavni i štovani kraljičin sluga zaslušan je što ovaj kraljevski par opstaje u ovoj ljubavnoj priči. Njegova životna plaća je zadovoljstvo koje proživljava gledajući kako ovaj par podiže svake godine svoje potomke, mlade ptiće koji ce ispunjavati djeci cjeloga svijeta želje da im "donesu" bracu ili seku.

Kao i prethodnih dvadesetak godina tako i ove godine uz približavanje mirisa jeseni Klepetan mora ispuniti svoj prirodni nagon poletjeti prema jugu kako bi izbjegao zimske hladnoće.

Rastanak je neizbježan jer Malena nemože letjeti. Nagovaranje i dozivanje svoje najdraže traje danima i naposlijetku odlazi bez svoje drage kao posljednja roda koja napušta ove krajeve.

Ove godine Klepetan je imao ispraćaj kakav niti jedna ptica nije imala. Bili su tu svirači i mlado i staro. Čak se i gradska politička elita došla pokloniti vječnoj ljubavi.

Ostat će Klepetan još koji dan uz svoju dragu koja nervozno hoda po dvorištu škole, a mi, mi ćemo postavljati pitanje vječnom plemenitom slugi Stjepanu "je li otišao" i na proljeće iščekivati pitanjima "je li došao".

Svjesni smo da će se i to desiti, da će jednog dana jedno od njih ostati usamljeno na krovu, ali ostavimo to neka se to dogodi tamo daleko, uživajmo sada u ljubavi i čvrsto vjerujemo da je ovaj rastanak samo dok traje hladno vrijeme.

Ispraćaj priređen ove godine u dvorištu osnovne škole: Kolovoz, 2012. godine

Vojnici sutrašnjice

Vojnici sutrašnjice mogli bi biti sposobni trčati olimpijskim brzinama i danima izdržati bez hrane i sna, ako se nova istraživanja američke vojske o genetskoj manipulaciji pokažu uspješnima.

Tako počinje tekst koji je objavljen na više internetskih portala i blogova. U prvi nekoliko sekundi čitanja toga teksta bio sam impresioniran tehnološkim dostignućima ovozemaljskog čovječjeg uma da bi vrlo bzo proradio razum.

Pa to neće biti čovjek to će biti tamo nekakav robocop. To će biti stroj koji ima nešto nalik ljudskim mišićima, mozga neće imati, a ako ga bude i imao biti će bez memorije. Ludost koju može samo čovječji um proizvesti.

Međutim, slijedeće pitanje koje se nameće samo od sebe je protiv koga će se taj vojnik boriti. Tko će mu biti neprijatelj. Prošla su vremena kada su dvojica suludih kraljeva zbog neke ljubavnice ili nekih uvjerenja slali neuko ljudstvo da se pofajta sa kolcima, strijelama i sjekirama. Pobije se koja tisuća ljudi i to je to.

Sadašnja tehnologija jamči uništenje i žive sile i svega materijalnog. Znači da takvom robocop-u treba pronaći i neprijatelje. Očito je da će onaj koji proizvede takvog vojnika vjerojatno proizvesti istog robocop-a koji će imati negativnu ulogu i kojeg će onaj dobri robocop morati uništiti.

Sve je to business koji je uvjetovan zaradom novca, odnosno bogate zemlje i bogati ljudi se igraju Bogova.

Tko se igra Bogova ta brzo nastrada od svoje maštovite igre. Nadam se da pored toga znanstvenog idiota neće nastradati više miliona nedužnih ljudi i životinja.

Pravila oblačenja na javnim površinama

Nekoliko dana sam pratio komentare na tekst "Brođanin izdao Uredbu sa zakonskom snagom" objavljenom na portalu SBplus". Tema je teksta propisana pravila oblačenja u hrvatskim institucijama, u ovom slučaju u Općinskom Sudu u Sl.Brodu. Budući da je moje pravilo da ne komentiram tekstove koji se bave politikom, a ovaj je svrstan u takvu formu, nisam se oglasio kao komentator. Tako i ovdje neću davati svoje komentare nego ću navesti svoja iskustva s "pravilima oblačenja". Već šestu godinu radim izvan Hrvatske, pa tako sam primoran putovati i silom prilika posjećivati zemlje koje vjerojatno da nije ovoga posla nikada ne bih posjetio.

Tako sam bio i u Dubai-u 28 puta, evo nekoliko primjera iz Dubai-a.

Došao sam navečer obučen oko 10 sati u hotel Moskva koji ima istoimeni noćni klub. Na ulazu u noćni klub zaustavili su me "security" iliti po naški zaštitari. Uljudno su mi objasnili da nemogu unutra jer sam u patikama. Zapravo nisam bio u patikama, ne onim kasičnim patikama, nego to je bilo nešto između cipela i patika "casual" bile su od materijala kao i moje rifle. Kažu gospoda, žao nam je ali unutra ne možeš, takva su pravila. Ništa rekoh, idem dalje. Iako sam smatrao da sam obučen solidno i vrlo pristojno, premda cijena moje odjeće i obuće jedva da je prelazila vrijednost od 100 dolara i sve je bilo original i kupljeno u SAD-u ( casual shoes - 45 dolara, Calvin Klein Jeans 42 dolara i Calvin Klein majica kratkih rukava 28 dolara). Sjeo sam u taksi i tražio sam da me odveze u Dubai Barasti Bar koji je jedan od naelitnijih u Dubai-u. Ispričao sam vozaču što mi se dogodilo, a ovaj mi reče, pa u Barasti pogotovo sigurno nećeš ući takav. Sutradan sam promijenio cipele i gle čuda eto me u oba noćna kluba bez problema.

Predstavnici kompanije za koju radim obavještavaju nas svaki puta kada dolazimo u Dubai koja su pravila oblačenja u cijelom gradu i gle čuda svi se pridržavaju tih pravila, a uostalom onaj tko se neće pridržavati policija ga olakša za nekoliko tisuća dolara, ako nema love odradit će tu lovu i onda će biti deportiran iz zemlje. (kako će to odraditi i da li će ostati što od te osobe za deportaciju nisam saznao)

Primjer drugi je kada sam došao na aerodrom u Katar. Čim smo izašli iz aviona jedna djevojka je upozorena da mora promijeniti majicu jer je više "pokazivala" nego što je "skrivala". Rekla je da nema drugu majicu. Odgovor je bio da ide kupiti u free shop drugu majicu ili će biti deportirana u najkraćem roku iz zemlje.

Primjer treći je bio iz Houstona kada sam posjetio svemirski centar Nasa. Mladi par (djevojka i dečko) bili su upozoreni da se prikladno obuku. Ona je imala grudnjak (od kupaćeg kostima) majicu je imala u torbi, a mladić je skinuo isto majicu i svezao ju oko pasa tako da je bio gol do pasa (bilo je toplo vrijeme). Nisu im dozvolili ulaz dok se ne obuku i upozoreni su ako opet to učine da će biti pozvana policija i da će biti privedeni u policijsku stanicu.

Moja kompanija propisuje pravila ponašanja i oblačenja cijelo vrijeme dok smo zaposleni za istu tu kompaniju, ako netko neće da se pridržava tih pravila u roku sat vremena dobija kartu u jednom smjeru, zapravo prema kući.
Znači demokracija, osjećaj ugroženosti ili pak nešto treće ne pomaže. Poštuj ta pravila.

Razgovarao sam s nekoliko prijatelja koji su rođeni u SAD-u i koji žive tamo i većinom sam dobio iste ili slične odgovore. Sve se svodi na to da u svojoj kući i u svojem dvorištu možeš raditi što god hoćeš sve dok ne ugrožavaš svoje susjede, dok na javnim površinama moraš poštovati pravila. Tako je to i u Americi.

Mućke - humor koji traje više od 30 godina

Najgledanija serija u Velikoj Britaniji ikada, pa i u cijeloj Europi. Pročitavši na jednom blogu kako su "vječna" braća Del Boy i Rodney otkrili spomen ploču u čast Johna Sullivana koji je istu seriju napisao vratila su mi se sjećanja na moje "prvo" gledanje serije Mućke. Kažem prvo, jer sam do sada pregledao sve epizode više desetaka puta.

Kako je snimana serija i mnoge pojedinosti o glumcima opisane su na slijedećem linku http://hr.wikipedia.org/wiki/Mu%C4%87ke

Sjećam se tamo još osadesetih godina kako smo s nestrpljenjem čekali svaku epizodu koja je prikazivana. Razlog je bio taj neponovljivi i spontani humor prikazan kroz stvarni život.

Mnogi koji su "upijali" svaku scenu prikazanu u Mućkama nebi nikada priznali da su sebe pronalazili u nekim situacijama. Nastojanje DelBoy-a da bude netko što u stvari nije, ili Rodney-a koji je svojim "zbunjola" stavom svaki puta spuštao na zemlju svoga starijeg brata ili pak djeda koji se pokušavao uklopiti u svijet mladih ljudi.

"Sljedeće godine u ovo vrijeme bit ćemo milijunaši" - česta je Delova uzrečica, ali i uzrečica koju su mnogi moji poznanici koristili ili pak sanjali.

Čak i danas je ostala ta vječna uzrečica u izjavama mojih poznanika.

Tko zna? - možda i netko od nas postanje milijunaš slijedeće godine kao i braća Trotter u jednoj "specijal" epizodi.

Kapetane, zar je toliko prošlo?

Da, kapetane zar je toliko prošlo kako nema tvojih veličanstvenih poteza na košarkaškom terenu. Zašto je život tako okrutan da najbolji odlaze tako brzo. Toga dana 07.06.1993. otišao je košarkaški velikan, vođa, maestro, košarkaški Mozart, košarkaški umjetnik.

Mislim da je napisano mnogo o našem kapetanu, zato bi želio u nastavku prepisati nekoliko Draženovih izjava i što su drugi rekli o njemu.

"Znate da sam ga obožavao. Mislim da je bio najbolji košarkaš na svijetu i jedan od najvećih sportaša općenito. Usuđujem se reći i najveći. I danas je inspiracija mladima, dok oni koji su s njim igrali ističu kako su imali posebnu čast"

Juan Antonio Samaranch, prilikom podizanja Draženova spomenika (rad Vaska Lipovca) u Lausannei, koji upravo na njegovu inicijativu od travnja '95. krasi park Olimpijskog muzeja

"Nikad nisam propuštao jutarnji trening. Bilo mi je svejedno ustajem li se u šest ili sedam. U dvorani sam bio samo ja i čistačice. Postavljao sam stolce po parketu i vodio loptu između njih. Tako sam vježbao driblanje. Uživao sam u tome. Ako neki puta nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio. "

Dražen Petrović

"Dražen me je gledao, upijao, valjda je tako u svakoj obitelji. Ozbiljno sam počeo s košarkom sa 12, 13 godina, Dražen je uvijek bio privjesak. Na svakom treningu stalno je pitao:“Kad idemo, Aco?“. U onoj istoj dvorani na Baldekinu, dva današnja koša i četiri drvena. Igrali smo zajedno i prije treninga i nakon treninga, i tu je nekako počela Draženova ljubav prema košarci, ljubav koja ga je držala jednakom žestinom do posljednjeg dana. I daha. Od prvih dana, imao je šest, sedam godina, lopta je bila veća od njega, stalno se motao, trčao, morao sam uvijek jednim okom gledati da ga netko ne pregazi. U protrčavanju, za vrijeme treninga, da ne krene za loptom. Uvijek je to želio. "

Aleksandar Petrović

"Bio je fanatik treninga. No nije bilo najvažnije to što je trenirao sedam ili osam sati dnevno, već zato što je trenirao baš svaki dan. Pazite, radilo se o dječaku starom 13 ili 14 godina. Nije ga trebalo tjerati da trenira. On je to činio iz ljubavi. "

Aleksandar Petrović

"Kad bi izgubio utakmicu protiv prijatelja na ulici, danima ne bi ni s kim pričao. Mrzio je gubiti i na kartama. Svaki puta kada bi doživio poraz sa Šibenkom, ostajao bi satima u dvorani i vježbao pucanje na koš. "

Neven Spahija

"S jednim milijunom dolara ili s pet, deset ili sto, opet možeš samo jednom dnevno ručati i večerati. "

Dražen Petrović

"Ostala je priča o košarkašu koji nikad nije vidio utakmicu koju ne može dobiti. Ni poziciju s koje ne može zabiti. Njegova je košarka uvijek nudila nešto više. Poezija u pokretu, kako bi napisali Amerikanci. Naš mali iz Šibenika koji je krenuo s Baldekina da bi – pokorio svijet. Nitko ga nije mogao zaustaviti. Ni Rick Adelman u Portlandu. Nitko ne može zaustaviti najveće, ne možeš ih ni usporiti. Najveće poput Dražena Petrovića. Za sve koji su ga barem jednom vidjeli. Konačni genijalac koji je košarku volio poput života. I više... "

Neven Bertičević

"Nitko nikad nije dobio sve utakmice. Što prije shvatiš, bit će ti lakše. Plakanje za jednim porazom, ma koliko bio bolan, samo će usporiti karijeru. Ako si čist pred sobom, ako znaš da si sve dao za pobjedu, najbolje je zaboraviti. Zaboraviti odmah. "

Dražen Petrović

"Ovo je posao u kojem nemaš pravo na slab dan. Više od svega osjećam obvezu prema navijačima. Moraš vratiti njihovu ljubav. I zato nikad nisam uzeo slobodan dan na parketu. Igrao sam za njih, klub. I za sebe. "

Dražen Petrović

"Ima nešto jače od mene. Najsretniji sam kada radim. Kada stojim, propadam. Teško mi je to opisati nekome tko nikad nije osjetio zvuk kada si sam u dvorani s loptom. "

Dražen Petrović

"Mnogo puta su me pitali odakle mi tolika volja, želja za treningom, glad za koševima kada sam u košarci sve postigaoi kada nemam potrebe za novim dokazivanjima. Odgovor nije težak: dok igram košarku, želim biti najbolji. "

Dražen Petrović

A ti rintaj i rintaj i rintaj .....

Pročitao sam danas (24.05.2012) na sportskim vijestima kako Juventus nudi Drogbi plaću od 100 tisuća eura tjedno i 12 milijona eura samo da potpiše ugovor.
Lijepa i veoma privlačna lova za trčanje amo-tamo, ponekad zabij gol i budi pametan i pažljiv da te netko ne "pokosi" i izbaci te iz igre za duže vrijeme.
Odmah su mi proletile misli kroz glavu o toj velikoj lovi.

Međutim, čitajući dalje nailazim na pojmove, nema se, kriza je, onaj se ubio, grci grcaju u dugovima, a ni mi nismo daleko od toga.

Razmišljajući realno evo nekoliko slučajeva iz moje okoline:

1. slučaj

Prosječna plaća u našoj državi je oko 700 eura na mjesec. To znači ako imamo sreću da radimo 30 godina neki puni radni vijek tada ćemo zaraditi 252 tisuće erua. Da, 252 tisuće eura za 30 godina rada bez i jednog dana bolovanja ili nedajbože otkaza. Gospodin Drogba će to odraditi za samo dva i pol mjeseca ili za čitavih 75 dana.

2. Slučaj

Radim na "Bliskom Istoku", točnije u Iraqu u construction departmentu kao supervisor. Moja kompanija unajmljuje radnike od drugih kompanija tako da u mojem departmentu rade ljudi iz cijeloga svijeta.
Tako jedan "moj" Neplac zarađuje 500 dolara na mjesec radeći 12 sati na dan i to 7 dana u tjednu. Znači moj radnik zaradi 125 dolara na tjedan odnosno za 84 radna sata za sedam dana za vrlo težak posao. Pola dobije u kešu a pola mu ide a račun. Odmah šalje 100 dolara kući preko Western Uniona kako bi cijela njegova prodica i bliža i daljnja te nekoliko lijevih i nekoliko desnih susjeda imali za rižu i poneki pileći batak za cijeli mjesec. Kaže moj nepalac da o ima status kralja sada, jer hrani više od 12 porodica i to sa 100 dolara. Isto tako u tome njegovom selu izgradnja vrlo solidne kuće sa svim namještajem bi koštala od 5 tisuća do 8 tisuća dolara. Da, oam tisuća dolara. Znači Drogba bi mogao sagradti skoro pa 20 kućerina od jedne tjedne plaće, a od mjesečne plaće bi mogao sagraditi u Nepalu jedno manje selo.

3. Slučaj

Jedan moj radnik, inače Indijac, morao je patiti 4 tisuće dolara agenciji koja ga je dovukla da radi ovdje. Znači radi cijelu godinu a da nije ni dolara strpao u džep, nego vraća posuđeni novac kako bi dobio ovo radno mjesto. Vrlo težak posao 12 sti na dan, 7 dana u tjednu, 365 dana je odradio na godinu bez dana odmora. Nekoliko dana je odradio u drugoj godini i kompanija je odlučila da ne treba više toliko radnika i šalje 25% radnika kući i taj indijac je u toj grupi. Zaradio je svega 200 dolara.

Pa zar to nije nepravda, ljudska nepravda, da tamo neki odabrani zarađuju radeći nešto što ih zapravo zbavlja toliku svotu novaca da ni sami neznaju gdje bi potrošili, a na drugom kraju ove kugle zemaljske netko rinta i rinta i rinta za koricu kruha ili šaku riže.

Pa kako toj gspodi koja upravljaju tim svim nogometnim klubovima nije sramota uopće pogledati bilo koga u lice, da li oni imaju TV, da li oni znaju da ova kugla zemaljska ima više od 7 milijardi ljudi.

Čuvaj me Bože ”prijatelja” jer neprijatelja se sam čuvam

Pročitao sam na Facebook-u komentar od jedne prijateljice koji citiram:

"Da li vam se ikada dogodilo da osoba koju godinama poznajete i u koju imate potpuno povjerenje (osoba koju svrstavate u svoje najvjernije prijatelje) nekom svojom izjavom, gestom ili postupkom, sruši cijeli sliku koju ste godinama izgradili o njoj? Pojedini ljudi pod maskom dobrote, oličenja poštenosti, ljubaznosti, požrtvovnosti i prijateljstva, uvuku nam se pod kožu, uvjere nas da su oni ti koji su vrijedni našeg bezuvjetnog prijateljstva i odanosti jer da su oni upravo takvi kakvima se prikazuju.
Zašto me to više ne iznenađuje. Jesmo li previše naivni i previše vjerujemo ljudima? Ne znam... Kako vrijeme prolazi krug ljudi u koje imam povjerenja se toliko suzio, da je gotovo i nestao.
Ostaje pitanje :Zašto ?"

U nekoliko svojih prethodnih postova iznosio sam svoje stavove o prijateljstvu. Prijateljstvo je većinom zasnovano na interesu. S vremenom ljudi se mijenjaju, "gube" se u svojim problemima i svojim postupcima odbacuju ljude oko sebe. Tu se onda nameće ona poslovica "vjeruj use i u svoje kljuse". Možda svijet prijateljstva i nije tako "crn" kako ga ja sada vidim, ali u realnosti i nije bijel.

Za kraj evo nekoliko poslovica o prijateljstvu:

Prijateljstvo prestaje ondje gdje počinje dug.

Potrebni su ti i prijatelji i neprijatelji da bi te ranili: jedan da te kleveće drugi da ti to javi.

Bivši prijatelj je gori nego neprijatelj.

Rana koju ti zada prijatelj nikada ne zacijeli.

Prekinuti prijateljstvo je kao prekinuti konopac. Može se nastaviti, ali čvor ostaje.

Prijatelj svih nije ničiji prijatelj.

Čuvaj me Bože ”prijatelja” jer neprijatelja se sam čuvam!

Pri izboru prijatelja budi spor,pri promjeni još sporiji.

Sudbina nam daje roditelje,prijatelje biramo sami.

Ljubav i prijateljstvo isključuju jedno drugo.

Laž obično ubija prijateljstvo, a istina ljubav

Prijateljstvo je sastavni dio ljudske sreće

Siniša Glavašević: "Priča za roditelje"

Najljepše je imati djecu, jer djeca su budućnost, ona su nada u bolje sutra, vjera da će ono što slijedi zaštititi starost. Kad čovjek ima djecu, onda je sve bolje, jer kad vas svi napuste, opet vam ostaju vaša djeca. Sve to pak povećava vašu odgovornost jer, ako želite bolju budućnost, onda morate svim silama nastojati da tome i sami pridonesete. Naučiti djecu da se smiju, da misle lijepo, da ih upozorite da njihova htijenja ne budu veća od nebeskog svoda, da njihove ruke ne prljaju ničija djetinjstva, i ničije želje, morate ih jednostavno naučiti da ljube.
Jer tko ljubiti zna, toga ljube. Ljube njegova nastojanja, toplinu njegove dobre ruke, njegove poglede. Oni drugi, oni čije su misli crnje od najcrnje noći, oni čiji se obrazi ne žare ljubeći i čija se riječ kida na paučinaste niti kada krenu u neuhvat, oni drugi mogu istezati svoje vratove iznad površine životnog tijeka, mogu se vješati o ramena hrabrih plivača, ali ih struja ipak vuče dalje od obale, i dublje u mrak. Ti kojima noć ne služi za zagrljaje, ti kojima mjesečina ne zatvara noći i koji truju ljepotu svojom nazočnošću, tonu i prije nego što zaplivaju. Ako imate djecu, pogledajte ponekad u plavi satenski svod pa ako među zvjezdastim krijesnicama spazite makar jednu kojoj biste željeli biti bliže, sjetite se djece, jer čak ako vi u tome i ne uspijete, umjesto vas sve će to učiniti vaša djeca. Odgovorite na sva njihova pitanja, nađite vremena za njih pa makar poslije morali čitati i stare novine, poljubite njihove dobre djetinje snove, učinite da njihove čudesno blistave oči vide samo dobra svitanja, vedre dane i velike zvijezde. Ne dopustite da njihovu maštu satre zlo. Ne dajte da vaše dijete odraste ako je njihova radost veća u uzimanju negoli u davanju. Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti, jer za ono što se sada događa, nisu kriva djeca.
Kad čovjek bolje razmisli, djeca su jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi, od Boga...

Siniša Glavašević: "Priča za roditelje"

Glupi šef !!!!!!

Pročitao sam jedan zanimljivi vic:

Kaže učiteljica đacima:
- Tko od vas za sebe smatra da je glup, neka ustane.
Svi sjede, nitko ne ustaje. Poslije dužeg vremena, ustaje Perica. Učiteljica sva zapanjena, ne može vjerovati da on za sebe smatra da je glup, pa ga upita:
- Štaaaa!? Ti sebe smatraš glupim???
A Perica odgovori:
-Ma ne, nego mi bilo žao da sami stojite!

Zanimljivo je to u stvarnom životu. Osobno sam imao često slučajeva da su ljudi koji su u trenutcima bili meni nadređeni u poslu svojim izjavama "napravili" od sebe glupana.
Ako sam ja ili netko od prisutnih istim ljudima ukazao na glupost koju su izrekli bili smo označeni kao buntovnici, pametnjakovići ili slično.
Osobno mislim da nema ništa lošije od toga da imate za šefa nekoga tko je postavljen putem nepotizma na tu poziciju, a njegove kvalitete i educiranost na razini su neodgojenog sedmogodišnjaka.
U tome slučaju pokušate provesti u stvarnost onu izreku "kroz jedno uho ušlo, a kroz drugo izašlo". Takvi su tzv. "tatini sinovi ili tatine kćerkice". Pored takvih ljudi gdje je kvocijent inteligencije nepoznata varijabla teško je provesti bilo kakvu uspješnu poslovnu odluku i to rezultira propašću posla.
Još lošije od toga je da za šefa dobijete osobu koja je netom "izašla" iz vojnog programa. Takve osobe su naučile da se njih pokorno sluša i da nitko ne smije procjenjivati koliki je stupanj glupoće izletio iz njihovih usta. Takve osobe "operirane" su od tolerancije i poslovne snalažljivosti.

Pitam se što je najbolje za činiti u tome trenutku i takvoj situaciji. Napustiti posao, spustiti se na njihovu razinu i uzvikivati parole "da tako je šefe, kako vi kažete šefe itd" ili pak skupiti strpljenje i mudro dokazivati što je zapravo pravi poslovni put.
Sve u svemu teška odluka.
Prije dvije godine jedan moj prijatelj izjavio svome šefu u takvoj situaciji " dok god dobijam svoju plaću, ti me možeš jebati koliko hoćeš. Samo da znaš, ja ti nikada neću guzicom miješati tako da ti nećeš nikada uživati, ali ja ću uzeti svoju lovu. "

Simbol ljudske upornosti, snage i volje

Svakodnevno se divim tome mladom čovjeku koji nastavlja ostvarivati uspjehe u teškom i opasnom sportu.

Uvijek mi "prolete" kroz glavu slike kada je ležao u bolnici. Onako "zakrpanih" i zagipsanih koljena. Sve one žice i žičice koje su virile iz noge i onda njegov osmjeh i optimizam "eto mene za tri mjeseca na skijama".

Tada sam onako žalosno provrtio kroz svoj mozak "ma de čovječe bit će super ako staneš na svoje vlastite noge".

Kada sam ga vidio opet na skijama opet upitna pomisao "pa gdje ćeš opet". Onda opet pad i teška ozljeda, opet bolnica, opet operacije i operacije i eto njega opet na skijama.

Svaki puta bi se taj momak vraćao sve jači i jači. Otkud mu snage, otkud mu volje, otkud mu ta upornost.

Kad ga pogledam kako se sjuri niz one snježne padine odmah me obuhvati ljudski ponos i inat, dobijem neku dodatnu snagu u borbi sa svojim problemima koji nisu ni približno teški kao što je Ivica imao.



Postao je simbol ljudske upornosti, ljudske volje, ljudske snage.

Koliko ljudi mogu biti bolesni

Veliki sam protivnik prema bilo kojem nasilju prema djeci.
Prije nekoliko dana pročitao na nekim web portalima priču kako jedna gospođa iz Engleske s ponosom ističe kako je darovala svojoj kćerki koja je stara 7 godina poklon bon za liposukciju, a već prije je poklonila sličan takav bon za korekciju grudi.

Korekciju grudi sedmogodišnjoj djevojčici!?.

Pa tko je tu bolestan. Sto posto znamo da je gospođa izuzetno poremećena, ali isto tako i doktori koji provode takve zahvate na djeci, ali i sam državni sistem koji omogućava sve to je također "poremećen".

Gospođa je već potrošila više od pola milijona engleskih funti na razno-razne estetske operacije na svojem tijelu i sada svoj bolesni naum porovodi i na svojem djetetu.

Stvarno neki ljudi zaslužuju metak u čelo i tijelo baciti lavovima za večeru. Takve osobe ne zaslučuju da žive na ovom svijetu. Znam da će mnogi reći, tko smo mi da sudimo, ali takvima ljudima treba suditi po kratkom postupku jer od zdrave djece proizvode degenerike s kojima će društvo imati velikih problema u budućnosti.

Teške su to riječi koje su igovorene sa moje strane, ali nadam se da će se pronaći netko ogovoran i moralno obrazovan u društvenim sistemima i zabraniti takvo nasilje nad nedužnom i nevinom djecom i blago rečeno zatvoriti (ako već nemogu uništiti) takve bolesne umove.