Od rakije pa do pečenke

"Od rakije pa do pečenke" - reče jedan slavonac na upit tv reportera "što će te jesti i piti za vrijeme Božićnih blagdana", Zaključak je isto da slavoncima neće teško pasti posni badnjak jer će se na stolu obavezno naći riba, šaran, bilo da je sastavni dio fiš-paprikaša ili da je pečen na jedan od tisuću načina, zatim krumpir salata, pa još mnogo različitih jela koje silom prilika dobiju naziv "posna jela". A tek dan poslije! Teško da će ijedan stol pretrpjeti da na njemu ne bude fino rezana pečenka s hrskavom kožicom. Međutim bogastvo slavonske trpeze počinje s domaćom juhom, kuhanim mesom s dodatkom sosa, zatim pohano meso, sarma ili punjena paprika i na kraju pečena prasetina s dodatkom krumpira. Tu se još nesmije zaboraviti niti cikla, kisela paprika i kiseli krastavci i hren. Stvarno smo narod koji voli bogatu trpezu, narod koji voli uživati u hrani.
Kod nas vrijedi ona stara rimska poslovica "kruha i igara". Kruha "hvala Bogu" imamo u izobilju, a igara također, ako nema sportskih, oni političkih ima u izobilju.
Pa kako onda pojedinci mogu reći da nismo bogati. Bogata trpeza i bogate političke igre, pa imamo svega!!!!!!

Vrijeme darivanja i dobrih želja

Nekako smo se navikli da prije Božićnih blagdana i Novogodišnjih praznika budemo obasipani raznim poklonima . Sve je to zadnih godina toliko komercijalizirano da nisi u trendu ako ne kupiš nekome, naročito djeci nešto. Gledajući na televiziji razne reportaže iz velikih trgovačkih centara gdje svi od reda govore nema se love za poklone ali za djecu mora biti pa makar na kredit. Lijepo je razveseliti svakoga a naročito najmlađe nekim materijalnim poklonom.
Međutim moje shvaćanje je da lijepa poruka poslana od srca putem elektroničke pošte a naročito putem one stare pošte iz ruke u ruku s poštanskom markicom izražava bit Božića. Budući da je za Kršćane Božić simbol rađanja dobrote i nadvladavanjem dobrote nad zlom u tome smislu trebale bi biti poruke i želje.

Zato želim svim ljudima koji slave Božić, a ujedno i svima ljudima koji su pripadnici drugih vjera ili drugih uvjerenja da im Božić donese mir i blagostanje u obitelj,
nekava Vam život plovi u zdravlju i miru,
budite darežljivi u blagostanju i zahvalani u bijedi.
budite pošteni u svom sudu i pažljivi u govoru.
budite poput luči onima koji hode u tami,
budite utočište suncu.
budite oko slijepome, a zvijezda vodilja stopama zabludjeloga.
budite ures na licu istine, kruna na čelu vjernosti,
stup hrama pravičnosti, dah života tijelu čovječanstva,
rosa tlu ljudskog srca, arka na oceanu spoznaje,
sunce na nebu dobrote.
budite plod na stablu poniznosti.

Novi robovlasnici

Tamo negdje davno, davno, davno u Europi, a u malo bližoj povijesti na području SAD-a , a u nekim zemljama možda i danas, postojao je društveni poredak koji se naziva robovlasnički poredak. U tome sistemu postojao je bogataš i nekoliko njegovih pristaša (čitaj guzicouvlakača) u obliku vojskovođa pa čak i svećenika, a na drugoj strani velika većina običnog naroda. Taj obični narod je radio za "boss-a", a nešto od onoga što je proizveo ostavljao je sebi kako bi mogao preživjeti. Preživljavanje robova je bilo od koristi i samom gospodaru pa se isti koliko toliko pobrinuo da ovi ne ostanu gladni jer nebi mogli raditi.
Što se događa danas? - Danas se rađaju, ili su se već rodili, novi robovlasnici u obliku banaka koji imaju nekolicinu svojih pristaša u obliku Suda i Policije. Međutim ovi novi robovlasnici se brinu samo za sebe, nije ih briga da li će taj njihov rob skupiti snage da preživi. Oni uz pomoć Suda i pod budnim okom Policije sjedaju dužnicima iliti jamcima na njihove račune na koje isti dobivaju osobni dohodak, pljeneći cjelokupne iznose. Nije ih briga od čega će preživjeti taj novi rob, nije ih briga hoćeli njegova djeca ili obitelj imati što jesti. Njihov odgovor je da svatko odgovara za svoje postupke. Slažem se da svatko odgovara i mora odgovarati za svoje postupke ali gdje je tu granica. Na pitanje o tome da zakon naređuje da svatko mora imati oslobođenu barem jednu trećinu dohodka oni odgovaraju vi ste potpisali da se slažete s time, a vas neopravdava to ako niste bili upoznati s time što potpisujete. Opet oni protumače zakon na svoju stranu. Mali čovječe bio si rob i biti ćeš rob. Blago onima koji otkupe svoju slobodu, blago onima koji dobiju papirić od novog robovlasnika da su slobodni, jer ova nova sloboda je ista kao i ona stara a znači miran san, radiš za sebe i proizvodiš za sebe i svoju obitelj.

Dubai

Eto me opet na godišnjem odmoru i opet putujem iz srca drevne Mezopotanije (sada bi prikladniji naziv bio prave vukojebine s obzirom na medjudsku situaciju a i ekonomsku situaciju koja vlada tim područjem) ravno za Dubai i onda pravac Europa (premda nas iz RH ameri i ostali svrstavaju u pojam balkanci, a kada im kažem da je i taj jeb.... Balkan u Europu svi se čude i postavljaju pitanje pa zar Balkan nije u Rusiji). Da se vratim svojoj temi Dubai. U svome blogu pod nazivom Turizam iznosim svoje doživljaje iz Dubai-a međutim ovdje bi povukao paralelu između naše Jadranske obale i toga famoznog Dubai-a. Budući da je ovo moj, silom prilika, 20 posjet Dubaji, jer moja kompanija ima svoje urede tamo pa zato i mi obični smrtnici putujemo tamo a poslije kuda koji mili moji. Nakon prvih par posjeta i obilazaka svega i svačega dojmovi se polako postrojavaju i svi utisci polako spuštaju svoju razinu iz područja neobjašnjivog oduševljenja na razumnu liniju razmišljanja. Ako izuzmemo sve te zgradurine, zgrade i zgradice, metro iz naučne fantastike, najviši oblakoder na svijetu itd itd i osvrnemo se na turističku ponudu za nekog recimo našeg pa čak i srednje bogatog čovjeka koji baš i nemože sebi priuštiti sedmodnevi boravak u hotelu Atlantis ili Kempinski ili Burj Al Arab (hotel jedro). Pitam se koja je razlika onda u odmoru na našem Jadranu ili u Dubai. Kažu jedan od najvećih hitova nad hitovima je skijalište u srcu pustinje. Ma to je jedna strašno velika dvorana koja je stalno na temperaturi smrzavanja i za nekih stotinjak ili malo više dolara kupiš ulaznicu od sat vremena i iznajmiš svu opremu za skijanje po baš i ne jeftinoj cijeni i pravac na stazu, a ta staza dugačka po mojoj procjeni nekih 50 metara i vijuga amo tamo i to je sve. Kad to usporedim s Sljemenom, Platkom ili svakim malo većim brdom koje je okupano snijegom cijele zime, pitam se što je bolje. Bio sam u jednom noćnom klubu po imenu Brasti gdje je ulaz 100 Dhs ili oko 30 dolara ili oko 150 kuna. Klub je otvorenog tipa na plaži, sve je to lijepo, ali po mojem mišljenju takvih klubova imamo na Jadranu bezbroj. Bio sam i na safariju u pustinji. Nazoveš agenciju i dođu po tebe s super terencem i faca raspali kao da je na reliju po onim dinama sve do jedne oaze, premda mi se čini i da je ta oaza umjetno napravljena, tamo neki roštilj , djevojke plešu trbušne plesove, sve je to prekrasno za doživjeti i vidjeti. Međutim i mi u Slavoniji imamo takve ture na Kopačkom ritu, a da nekažem u Dalmaciji i Istri. Imamo mi i izlete i letove balonima, imamo mi i paraglajdere, i ama baš svih vrsta uživancija na moru i kopnu. Šlag na sve je da mi imamo i rafting na nekoliko rijeka koje nisu umjetne i koje su izuzetne prirodne ljepote.
A sada malo o hotelima. Ima ih u Dubaiu na tisuće, stvarno nevjerojatno na svakom koraku hotel. Međutim ako izuzememo one naj naj kojih je možda 10 % i u kojima noćenje iznosi od nekoliko tisuća dolara, ostali nemogu konkurirati hotelima na Jadranu. Odsjeo sam u Hotelu StarMetro u apartmanu u koji se sastoji od dvije sobe, kuhinjom, toaletom i kupaonicom. Raspitivao sam se koliko se plaća jedna noć u takvom apartmanu, jer nama kompanija plaća smještaj, i iznos se kreće, zavisi od danu u tjednu, od 400 do 700 Dirhama odnosno od 110 do 200 dolara za noć PO KREVETU, a u tom, apartmanu ima četiri kreveta što iznosi ok 440 do 1000 dolara za noć. Sadržaj hotela ravan nuli. Nema bazena, imaju malu teretanu i malu terasu. Kuhinja ravna nuli, švedski stol s vrlo malom ponudom (makaroni s umakom, pečeni krumpir, piletina pečena, nekakav gulaš i jedna vrsta vegetarijanskog jela i na jednom tanjuru voće i to je to.) U kupaonici postoji kada koju su izgleda renovirali i netko je okolo rubova silikonirao tako da je stvarno ružno za vidjeti sve to. U Dubajiju je velika patnja doći na odmor u šestom, sedmom i osmom mjesecu, jer je tolika sparina i vlaga u zraku da po danu niste u mogućnosti hodati vani, nego samo klimatizirana prostorija i to je to. Možda sam se ja zasitio toga Dubaji-a.
Prekrasan je to grad, ali je to umjetni grad, 90 posto svih tih uživancija je nedostupno za one koji nemogu potrošiti minimalno 2 tisuća dolara na dan (smještaj i provod). Zapravo je to dobar markenting, i samo ime nosi visoke cijene odmora. Kada bih imao pripremljeno dvadesetak tisuća dolara za jedan odmor prvi puta bi se sigurno odlučio za Dubai, ali drugi puta sigurne ne, jer za 20 tisuća dolara sigurno više uživancije i komocije mogu dobiti na Jadranu.
Pa zato probajte, tko voli neka izvoli. Bolje je biti gazda u svom dvorištu nego za istu lovu biti nitko i ništa tamo negdje daleko od svog dvorišta.

Kulin, kobasica, slanina, šunka, čvarci

Potuklo se na tavanu meso, kulin šunku od zemlju otreso.
Tako ide jedan od često spominjanih slavonskih bećaraca koji spominje te slavonske delicije.
Probao sam svakakve hrane, bilo da je meksička, talijanska, indijska, arapska, japanska, ali nema ništa do moje slavonske kobasice, kulina, šunke, pa i čvaraka. Kada sam se vrato sa mojeg zadnjeg godišnjeg odmora poneo sam sa sobom u tu drevnu Mezopotaniju sada zvanu Irak sve te slavonske delicije. Skupilo se oko mene i amera, i indijaca i latinoamera, i jedan englez i afrikanaca i svi odreda kada su probali kulin, odmah dolazi osmjeh na lice, a slaninu i kobasicu da ne govorim. Odmah odbrusi ovaj englez kako bi mu sada dobro došlo jedno pivo. Pa rekoh, đe me nađe, kako samo znaš. Pokazo sam ja jednom ameru kako se kod nas jede i domaći kruh namazan svinjskom mašću onako malo posoljen, pa bijelog luka i mljevene paprike gore na mast. Vrhunac svega je bio kada je jedan makedonac doneo iz svoje sobe teglicu makedonskog ajvara. Svi smo nekako slatko mlatili po svemu tome, svi sihronizirano mljackali. Kaže jedan amer da je to specifičan osjećaj jesti tako nešto. "Smlatili " smo sve poredu, ne ostavivši ništa za kasnije. Nakon gozbe prvo pitanje je bilo kada ideš slijedeći puta na godišni. Moram priznati da sam u svom "frižideru" danima čuvao foliju u kojoj je bilo sve to zamotano, samo toliko da osjetim miris moje slavonije i odmah mi je lakše.

Ludost, nemoral ??????

Prije nekoliko dana osvanulo je na svim našim portalima koji prenose vijesti da postoji jedan vrlo unosan način zarade novca a to je klađenje na borbe dječaka, odnosno djece od 7 do 12 godina.
Zgražo sam se na vijestima gdje se prikazuju borbe pasa, pjetlova, bikova, ali ovo stvarno prelazi ljudski razum. Pa gdje im je pamet, gdje im je razum, gdje im je moral. Pa za čega takvim ljudima služi njihov jebeni mozak, kako mogu mirno spavati, kako mogu mirno doručkovati, ručati i večerati s tim mislima, ako ih uopće imaju.
Budući da se nalazim na tzv. Bliskom Istoku, razgovarao sam s ljudima iz cijelog svijeta i kada sam im spomenuo takvu glupost svi su zanijemili. Oni koji su stalno s oružjem u ruci, oni koji su spremni za novac ili nekakve ideje napraviti svašta nisu imali riječi za takvu glupost. Čak sam razgovarao s nekim domaćim stanovnicima, svi su me pitali jesam li ja lud, što to govorim.
Zato gospodo ja sam spreman presuditi svatkome od tih ljudi koji bilo kako sudjeluju u tome, bilo da organiziraju takve borbe ili pristupaju klađenju, ako ih sud osudi na smrtnu kaznu, ja sam spreman sa uživancijom izvršiti tu kaznu. Dabogda im crvi oči jeli.

Koliko se razlikuju ljudi od životinja?

Ma, razlikujemo se i po stasu i po glasu i po osjećaju. Međutim neke osobine ili postupci pojedinih ljudi totalno ih izjednačuju sa nekim životinjama.
Tako naprimjer jedan moj radnik (58 godina star) koji je iz SAD-a, na moj upit koliko ima djece i unučadi nije znao odgovoriti.
Kaže ovako nekako. Iz prvog braka imam troje djece. Moje prvo dijete iz mojeg prvog braka, stariji sin, se ženio tri puta i sa svakom ženom ima po jedno dijete, ali i te žene iz drugog i trećeg braka imaju svoju djecu iz prethodnih brakova. Drugo dijete, mlađi sin, iz prvog braka se isto ženio dva puta i kod njega je situacija ista. Treće dijete iz prvog braka, kćerka, se udavala samo dva puta i isto njen muž iz drugog braka ima djecu iz prethodnih brakova. E sada, ide priča dalje, njegov drugi brak. Ima on sa drugom ženom isto tako dvoje djece i oni imaju po dva braka na svojim leđima i po nekoliko djece. Tako da on, kada se sretne sa svojom rođenom djecom prvo pita jel to tvoje dijete odnosno njegovo unuče ili nije. Kada je slavio svoj rođendan pitao je jednog desetogodišnjaka jesi li ti moja rodbina, a on mu je rekao "Moj očuh je dečko od ove ovdje, a ona je tvoja kćerka, a ja sam tebi isto što ti je Michael Jacson, ako ti je on rodbina onda sam i ja.
Situacija komplicirana do boli, nešto slično kao u nekom čoporu divljih pasa ili nekih drugih životinja. Jedino koliko sam saznao iz National Geographic-a životinje se prepoznaju po njuhu i svoju djecu valjada prepoznaju, dok kod ljudi taj njuh nepostoji pa se i tu razlikujemo od životinja.

Pravda, ljudskost, zahvalnost - što je to?

Prije nekoliko dana dobio sam jednu priču na svoj e-mail koja je stvarno čudna i poučna pa ju želim pokazati svima na svojem blogu.

Kupio seljak konja, koji se nakon mjesec dana razbolio.
Doveo seljak veterinara da ga pregleda, koji nakon pregleda kaže:
“Konj je zaražen opasnim virusom. Dati ću Vam lijek, kojeg ćete mu davati slijedeća tri dana. Nakon tri dana doći ću pregledati konja.
Ukoliko konj bude i tada bolestan, morat ćemo ga uspavati."
Taj razgovor prisluškivalo je prase, koje boravi sa konjem u istoj štali.
Nakon prvog dana konj je bio još uvijek bolestan.
Dođe prase kod njega i reče mu:
“E moj konjiću, potrudi se; ustani!".
Drugog dana ista stvar – prase i dalje pokušava konja da uvjeri:
“Hajde, ustani, inače češ morati umrijeti!".
I trećeg dana dao je seljak konju lijek, ali bez rezultata.
Nakon pregleda reče veterinar:
“Nemamo drugog izbora, moramo uspavati konja, inače će se zaraziti i druge životinje u štali".
Prase je i prisluškivalo i ovaj razgovor između veterinara i seljaka, te otrči kod konja i reče: “Hajde, ustani se, veterinar samo što nije stigao, sada ili nikada!!!“
Odjednom skoči konj na noge i istrči iz štale.

Seljak je skakao od sreće: “dogodilo se čudo!”
Ovo moramo proslaviti!

Pouka priče:

Ne miješaj se u tuđe stvari, koje te se ne tiču!

Pročitao sam mnogo takvih sličnih priča koje su se dogodili u stvarnosti. Prepričat ću još jednu istinitu priču a radi se o tome da je jedna obitelj (otac, majka, kćerka i sin) posjetila jedan restoran (inače to se dogodilo u SAD). Za vrijeme ručka djevojci je stao komadić hrane u grlu. Vlasnik restorana je odmah zvao pomoć (njihov univerzalni broj 911). Svi su bili u panici i nisu znali što da urade. Prišao je jedan mladić i rekao je da studira medicinu i da želi pomoći djevojci koja je već izgubila svijest i prijetila je opasnost da se uguši. Mladić je izvadio mali nož, napravio mali otvor na vratu (vjerojatno na grkljanu) i postavio u otvor dio olovke koji je služio kao cjevčica preko koje je dolazio zrak. Liječnici koji su pristigli oduševljeni i puni pohvala za budućeg kolegu koji je perfektno izveo postupak spašavanja. Međutim šok je nastao kada je nakon mjesec dana dobio tužbu. Tužila ga je mlada djevojka i njena obitelj da je njoj ostao ožiljak na vratu i traži odštetu od mladog studenta, naravno u novcu. Dotična gospodična bi bila 100% mrtva da on nije izveo to što je izveo. Sada nju niti njenu obitelj nije briga što ju je on spasio nego ona tvrdi da on nije bio kvalificiran za taj zahvat i zato mora platiti veliku odštetu.
Ponekad se pitam što je to pravda, što je to zahvalnost, što je to ljudskost. Da li će doći neko ludo vrijeme kada ćemo prolaziti jedni pored drugih praveći se da ti drugi uopće nepostoje.

Mobitel - ovisnost ili ?

Mobitel - ta mala napravica koja je postala za 99% ljudi osnovna potreba bez koje nemogu ama baš ništa.
Svoj sam prvi mobitel nabavio, pardon, kupio sam još daleke 1998. Bio je to sony, kao mala ciglica, ali je bio mobitel i famozna mreža 099. Kako sam počeo koračati u poslovne vode tako sam se naoružao s dva mobitela pa onda i s tri. Budući da sam radio u jednoj osiguravajućoj kući i još sam radio dva honorarna posla smatrao sam da je to uobičajeno nositi sa sobom tri mobitela. Kasnije je to postalo prava napast koja je nemilice zvonila. Jednom sam zaboravio jedan mobitel u uredu i bio sam bez njega od osam sati ujutro do jedan sat iza podne. Kolegica koja je radila u uredu izludila je zvonjavom mojeg mobitela i spremila ga je u toalet. Na mobitelu je pisalo da imam propuštena 382 poziva. Zatim sam bio primoran postaviti mobitele samo na vibraciju i to me toliko istreniralo da sam čak tokom noći kada sam spavao osjetio vibraciju mobitela. Kada sam jedan dan pokušao zbrojiti koliko sam vremena proveo razgovarajući na mobitelima došao sam do podatka od nekih 6 sati. Tada sam počeo polako mrziti tu malu napravicu za koju mnogi kažu da je najbolji prijatelj. Razlog tolikim pozivima je bio podjeljenih oko 5000 posjetnica i poslovi koji iziskuju neprestalne kontakte s ljudima. Prije tri godine kada sam dobio posao u inozemstvu na takvom radnom mjestu na kojem je zabranjena upotreba elektroničkih uređaja a naročito mobitela došao je spas. Rekao sam Hvala Bogu vraćam se životu iz moje mladosti, nemaaaa više mobitelaaa. Sada nakon višegodišnjeg izbivanja kontakta s mobitelom preporodio sam se. Svaki puta kada dolazim na godišnji kući postajem čudna osoba koja nema sa sobom mobitel. Tako jednom sjedio sam na terasi jednog kafića i pratio ljude. Svi su postali robovi mobitela a da nisu ni svijesni. Ako zazvoni mobitel više nije bitno gdje se ko nalazi, da li je u crkvi ili na ulici, da li razgovara s nekim ili ne, momentalno se vadi mobitel prekidaju se sve aktivnosti i kreće se u razgovor s tom nekom nevidljivom osobom koja se nalazi tamo negdje. Kažu mi moji poslovni poznanici da je to danas život, da o tome ovise svi poslovi, brzi protok informacija dovodi te na vrh. Da razumijem poslovne ljude i potpuno se slažem s njima zato mobitel i postoji da nam olakša posao, ali mobitel u crkvi, mobitel za vrijeme nedeljne šetnje po centru grada, mobitel u autobusu dok putujete kući s posla. Isto tako slažem se, da je mobitel potreban i za privatne svrhe, a to je za slučaj opasnosti, policija, prva pomoć i moja obitelj ali samo u slučaju nepredviđenih događaja.
Sva sreća nemam tih problema da moram suprugu obavještavati kada sam popio sok ili nedaj Bože pivo i da dolazim na vrijeme s posla, da nemoram majku obavještavati deset puta na dan što mi je moja supruga napravila za ručak i nemoram davati na znanje pojedinim poznanicima da sam danas natočio gorivo i kako je vruće bilo danas na terasi restorana ili kafića.

Što je to prijateljstvo ?

Kada bi upotrebio životno sito i rešeto i kada bi prosijao sve ljude koji su me okruživali i koji su bili u mojoj blizini tražeći osobu koju bi mogao nazvati istinski prijatelj neznam što bi moglo ostati na površini. Zadnjih par godina dobio sam stotine mailova koji su veličali sam pojam prijateljstva. Iz tih e-poruka može se zaključiti da nema religije i nema društvenog sistema koji neće veličati prijatelja i prijateljstvo. Međutim, još uvijek tražim odgovor na pitanje što je istinski pravi, životno vrijedan prijatelj. Kada se vratim u svoje školsko razdoblje, u doba ideala kada mi mozak nije bio opterećen kojekakvim problemima tipa posla, novca, režija, djece, kredita i valutnog tečaja, te kojekakvih dugova, tada sam vjerovao da svatko, tko je u mojoj blizini, da je moj prijatelj. Odlaskom u ondašnju vojsku (JNA) u pred turbulentno vrijeme mozak mi je bio dodatno dopunjavan tim pojmom svi su prijatelji i onda jednog dana BUM počinje rat, moj bijeg iz JNA i dolazak u RH, velika promjena, nema više onih prijatelja, sada se prijatelji deklariraju po nacionalnoj osnovi. Prođe i to ludo doba, dođe još luđe neko novo doba, nit je socijalizam niti komunizam niti kapitalizam pa se prijatelji počeli klasificirati po materijalnoj vrijednosti. Ako ja imam love, ako ti imas love, e onda smo na istoj valnoj duljini, onda smo valjda prijatelji, znači opet neki novi ljudi, opet neki novi prijatelji. Ulaskom u neke poslovne sfere, opet neki novi ljudi, opet neki novi instant prijatelji. Tada, nekako, kao da nas bude sramota onih, nazovimo ih starih prijatelja, jer ja sam poletio a oni su tamo negdje dolje. Onaj tko je poletio taj će kad-tad i sletjeti, samo što se više nikada neslijeće na istu životnu pistu, nego ili pored nje ili u neku životnu močvaru, a tamo opet neki novi ljudi.

Pa kada sve to prosijem pitam se tko su ti pravi istinski prijatelji, da li je prijatelj onaj tko ti odobrava doslovno svaki tvoj potez ili onaj tko se žestoko usporotivi tvojim postupcima kada te vode u životni ponor, onaj koji te podržava u svemu pa i u pogrešnim odlukama ili onaj koji je staro gunđalo i prigovara tvojim pogrešnim postupcima a o dobrim šuti. Često sam čuo izjave "on je super prijatelj, on je meni napravio to i to, on je meni pomogao to i to". Pa zar prijatelj mora učiniti za mene nešto da bi bio dobar prijatelj.

Pitam se da li je životinja bolji prijatelj čovjeku od samog čovjeka? Da li je moj pas bolji prijatelj od bilo kojeg humanoidnog prijatelja? Taj moj pas je bio uz mene dok sam hodao uspravno, dok sam se spoticao na svom životnom putu, dok sam upadao i dok sam se uzdizao. Taj moj pas nije nikada komentirao nijedam moj potez, taj moj pas nije vikao na mene, nije prijetio meni, pa nije me ni hvalio, ali barem je bio uz mene.

Da, ali taj moj pas nije čovjek, on je životinja, a ja tražim prijatelje medu ljudima, medu onima koji imaju i osjećaje, i dušu.

Prijateljstvo

Unazad tri godine dobio sam veliki broj Email-ova koji veličaju prijateljstvo i prijatelja. Bilo da je duhovnog karaktera mail ili čisto od srca napisan, u svakome od njih veliča se pojam prijateljstva. Svaki od tih mail-ova sugeriraju da je prijatelj najveće bogastvo, prijatelj je ovo, prijatelj je ono. Odlučio sam malo preispitati neke svoje poznanike i svi odreda potvrđuju da imaju nekoliko jako dobrih prijatelja. A razlozi za takvo mišljenje su:
svi se oni međusobno posjećuju i odlaze jedni drugimama na večere, da jedni drugima pomažu oko kuće i u drugim poslovima itd. Na moje pitanje što će se desiti ako taj prijatelj dolazi stalno kod tebe na večeru a ti nebudeš pozvan kod njega ili ako ti radiš stalno kod njega, odnosno pomažeš mu, a on uvijek ima izgovor da ne dođe kod tebe. Odgovor je bio onda nismo prijatelji. Približno su svi odgovori bili slični. Pa se onda ja pitam na čemu se temelji to tzv prijateljstvo, da li na zajedničkom interesu i kada taj interes nestane onda nestane i prijateljstvo. Da li se mjeri po broju međusobnih usluga. Nebrojen puta sam čuo da netko kaže večeras mi dolaze prijatelji u goste, joj dovode i svoju djecu, pa onda cijelu noć poslije njih moram čistiti kuću. Kakvi su to prijatelji poslije kojih imaš samo probleme. Mnogi kažu taj i taj je super prijatelj on mi je pomogao tada i tada, a moje pitanje bi bilo da li bi taj i taj bio tako super i da ti nije pomogao kada si ti trebao. Teško je to odrediti. Samo znam iz svog vlastitiog iskustva dok se jede i pije uvijek ima prijatelja, a kada zagaziš u prljavu vodu životne močvare još se i nađe pokoji tzv. prijatelj a kada ta voda dođe do grla nema više tzv prijatelja.

Zahvala plemenitom čovjeku

Svaki dan "pročešljam" veliki broj blogova. Malo je onih postova gdje nekoga hvalimo i izražavamo sreću i zadovoljstvo zbog nekoga ili nečega.
Zato sam odlučio da u ovom postu izrazim zahvalnost jednom čovjeku, kako moj dida kaže "plemenitog poziva iliti zanimanja" profesoru doktoru Davorinu Đaniću koji vodi odjel ORL u bolnici u Slavonskom Brodu.
Razlog, vrlo jednostavan, zato što je profesor Đanić i njegov tim pokazao svoju jednostavnost, pristupačnost, dobru volju, a nadasve stručnost prilikom liječenja mojeg sina i ostalih pacijenata koji su tada bili prisutni u spomenutoj bolnici.. Telefonski smo dogovorili pregled sa profesorom u njegovoj poliklinici. Svaki posjet liječniku, za djecu predstavlja nekakvu psihološku barijeru, međutim prijateljski pristup profesora prema šestogodišnjem dječaku je odmah na početku odbacio sve imaginarne dječije strahove. Inače pregled grla i krajnika koji može biti jako neugodan i za odrasle ljude prošao je bez problema. Također me ugodno iznenadilo i pristup osoblja u bolnici, a naročito medicinske sestre koja je bila zadužena za malu djecu. Ljubaznost, komunikacija, pristupačnost, pravodobne informacije i stručnost u svakom pogledu - za svaku pohvalu.
Kao svaki roditelj tako smo i mi bili obuzeti velikom dozom straha, što će bit i kako će biti, bez obzira što operacija krajnika ne pripada teškim operacijama, međutim tim profesora Đanića svojim pozitivnim pristupom prema nama roditeljima, a nadasve samim bolesnicima otklonio je sve sumnje i strah.
Sada nakon skoro 45 dana od operacije kada je oporavak već odavno prošao u potpunosti su potvrđene sve dijagnoze profesora Đanića.
Zato profesore Đaniću i Vašem timu HVALA VAM OD SRCA za sve što radite,

Odrastanje

Da li će pojedinci ikada odrasti?
Poznajem veliki broj ljudi koji su na vrijeme fizički odrasli ali u svojoj glavi se nalaze još u ranom djetinjstvu.
Mnogi od njih su debelo pregazili brojku od četrdeset godina ali bez svojih roditelja ni lijevo ni desno. Kakve li ironije kada su još i oženjeni. Tko je kriv za to! Sigurno, odnosno 100% - roditelji. Da roditelji koji su svoje mezimce mazili i pazili, mazili i pazili, pa kad odjednom oni završiše i školu a ovi opet mazili i pazili, mazili i pazili. Što su onada napravili od tih svojih mezimaca, degenerike koji glume odrasle ljude a nisu sposobni a još su mala djeca. Tako je jedan momak, inače opasno se približio tridesetoj, svaki dan zvao svoga tatu po nekoliko puta za razne savjete. Tata ovo, tata ono, ovaj mi je rekao ovo, onaj mi je rekao ono. Ajde dobro kada su savjeti vezani za neko životno financijsko ili materijalno iskustvo. Međutim posvađao se on s djevojkom (inače tata mu našao djevojku) pa zove tatu da ode kod nje i da razgovara s njom, a tata ni pet ni šest pa pravo kod nesuđene snahe na razgovor. Nezna se tko je luđi, tata ili sin.
Isto tako plovio je jedan moj poznanik uz pomoć roditelja životnim vodama, ali jednog dana nestade kapetana na životnom brodu, napustio je njegov otac ovozemaljski život a mladi gospodin koji je zbrojio 35 godinica na svojim leđima osta ko riba na suhome. Zijeva on i zijeva, luta li ga luta po ovom okrutnom životu bez cilja. Mnogi su mu pokušali pomoći ali nema mu spasa. Otac mu je bio duša od čovjeka, prijatelj kakvog treba poželiti, ali što napravi od svog sinčine, obično jedno tele koje nezna ni izaći iz štale a kamoli štogod drugo da pokuša.
Žalosno je vidjeti humanoida od 80 kg, možda malo i više, a da nije naučio koristiti onih najvažnijih kilogram, dva ili pak tri smještenih iza očiju, nosa i usta.

Obećanje

Poznata je poslovica "obećanje ludom radovanje". Da, ta poslovica vrijedi ako Vam netko nešto obeća i slaže. Ali što ako netko izvrši dato obećanje a to obećanje nije ni blizu vašim očekivanjima.
Sjetio sam se jedne priče koju mi je ispričao jedan poznanik. Kaže da je njegova obitelj planirala graditi kuću, odnosno taj moj poznanik i njegov brat. Budući da nisu imali sva financijska sredstva kako bi istu završili u kratkom roku stalno su odgađali početak gradnje. Međutim njihov stric koji je živio tada već trideset godina u Njemačkoj i koji nema djece stalno ih je ohrabrivao i davao im do znanja da ako odluče graditi kuću da će im on itekako financijski pomoći. Jednog dana odluka je donesena, ide se u gradnju ako taj dotični stric koji je davao signale da će skoro on sam financirati sve i pristane na to. Odluče braća nazvati strica, a ovaj bez razmišljanja odgovori, "maaaa neeemaaaa problema, stric je tu da pomogne, stric će da pomogne, samo dođite kod mene u Njemačku i stric će da pomogne". Isto veče spremiše se braća na put i pravac Njemačka iliti minken kako bi naši gastarbajteri prije govorili. Cijelim putem diskusija se vodila oko gradnje kuće, pa i oko svote novca koji bi stric "tutnio" za početak, da li će to biti 15 ili 20 ili 30 tisuća ondašnjih njemačkih maraka. Došli braća sva sretni na cilj, stric ih ugostio, poslužili se donešenom slavonskom šunkom, kulinom, domaćim kruhom, uz slavonsku papriku i luk, sve domaće slavonsko što su braća donela jedino voda je bila o stričevom trošku. Kad je večera bila gotova ostatak šunke, kulina i svega ostalog normalno kod strica u hladnjak. Započeli oni ono najvažnije razgovor o lovi. Odmah ih stric prekine i kaže rekao sam stric će da pomogne nemorate sto puta pitati i ode on u drugu sobu da iz svog bunkera izvadi grdu lovu. Doneo stric kovertu, onu plavu. Otvoriše dečki kovertu a ono ŠOKKKKKK ! - 500 MARAKA.
Kaže striko, eto to je to za sada, nadam se da ću moći pomoći još koji puta. Onako šokirani iznosom, braća neizustiše niti "A" nego onako ko iz topa rekoše uglas da moraju hitno nazad kući i da nemaju vremena ostati do jutra nego odmah. Zapravo su žurili kući kako bi otkazali kupovinu materijala za kuću.
Kaže moj poznanik da ih je put koštao sa onom slavonskom hranom skoro 1000 maraka. Još i danas se sjeća te scene kada im je striko izvadio tih famoznih 500 maruna onako iz dubine duše, još ni danas nakon nekih 25 godina nezna da li da se smije ili da plače toj zgodi. Tako je to, striko obećo, striko ispunio, samo nije dobro napunio.

Laž drugi dio

U prethodnom postu osvrnuo sam se na laž koja se rađa u svijesti pojedinaca. Međutim kako nazvati laž koju okolina svjesno iznosi jednoj osobi kako ne bi povredili tu osobu. Radi se o tome da liječnici i obitelj zajedno s bliskim prijateljima doslovno lažu jednoj osobi da nije smrtno bolesna. Da li je to pravedno skrivanje istine ili samo zaobilaženje istine u širokom krugu kako bi bolesna osoba u nekoj lažnoj nadi proživila ostatak života. Da li je to dobro ili ne? Situacija je strašno komplicirana i jako neugodna. Neki kažu da to nije pravedno da čovjeku treba reći istinu, dok se drugi jednostavno ne usuđuju priznati istinu. Da li iz nekog straha da tu osobu ne napusti i razum ili da joj priušte malo mira ili pak da nešto drugo. Kako pogledati u oči toj osobi i svjesno joj lagati? Da li mi njoj ustvari pomažemo ili joj odmažemo? Teško je dati odgovore na ta pitanja. Većina odgovora koje sam dobio na ta pitanja su glasila "Nedao Bog da moram biti u takvoj situaciji"
E, da, možda je ovdje laž i opravdana.

Laž -prvi dio

-Laž je svjesno izrečena neistina ili obmana - tako piše u Wikipediji

Mislim da ima mali broj osoba koje nisu barem jednom u životu, ma što u životu, barem jednom godišnje izrekli neku laž. Nekako mi se čini da mnogi zaobilaze logiku i stvarnost i pokušavaju poletjeti životom na krilima laži. Samo ta krila znaju brzo olinjati i izgubiti snagu i onda preostaje samo pognuti rep i nos u pijesak. Dobro je kada svijest i proradi, pa obrazi pocrvene, ali kada čovjek prihvati saznanje okoline o teretu laži koji je proizveo vibracijom svojih glasnica kao nešto sasvim normalno i nakon samo nekoliko sekundi nastavlja opet to bi nazvao već kroničnom bolešću. Imao sam priliku čak i surađivati na poslu s nekoliko ljudi za koje neznam koje bi epitete prije same riječi postavio, možda ortodoksni, ultra, ober lažovi ili lažovi na tisućutu potenciju. Čudo je pravo kako ti ljudi mogu privući pažnju drugih ljudi i toliko ih uvjeravati u svoju priču da pojedinci i prihvate sve kao istinu. Tako sam bio prisutan dok je jedan takav biser objašnjavao svoje doživljaje. Čovjek se toliko uživio u priču i sve dočarava smrtno ozbiljnim izrazom lica unoseći se oštrim pogledom u face slušaoca. Tada je padala jaka kiša i svi su se naguravali pod malom nadstrešnicom. Razgovor je počeo o toj kiši, a njegova priča počela je riječima "Ma nije to ništa, kakvih sam se ja nagledo pljuskova i po kojem sam sve ja nevremenu vozio" i tako sve polako dok nije došao biser godine koji glasi nekako ovako " ma vozio sam po mrklom mraku i brisači mi prestanu raditi, vozim kamion nizbrdo, nema šanse da stanem, pomislim što ću, kako ću, kad ono najednom lisica skoči meni na šajbu i onako uplašena krene mahati repom i tako ona kao brisači sklanja kišu sa "šoferšajbe"" Da ironije bude veća jedan od slušaoca pita ga i koliko je dugo ostala tako na šajbi, a on hladnokrvo odgovori skroz dok nije stala kiša, valjda se bojala da nebi spala s kamiona i da ju nepogazim. Tu priča završi, ljudi odoše i potiho raspravljaju kako je čovjek imao sreću. Nisam mogao vjerovati što sam čuo a još manje da su to drugi povjerovali. Jedan moj bivši radni kolega je toliko lagao da ni sam više sebe nije mogao kontrolirati, a sve u svrhu da bi bio u centru pažnje. Ljudi su ga inače brzo provaljivali pa je stalno mijenjao društvo i na kraju je zbog toga jednostavno morao otići iz firme jer su ga ostali toliko počeli zafrkavati da on to nije mogao izdržati, zapravo uvidio je da je postigao sasvim drugi efekat, umjesto da leti u visinama zaronio je u mulj. Jedan od njegovih bisera je bio tokom jednog razgovora o mjestima gdje je tko radio i koliko da je on tri godine radio u Njemačkoj, tri u Finskoj, tri godine u Hrvatskoj, pa tri godine u Austriji, pa opet u njemačkoj, pa opet u finskoj. Jedan od prisutnih ga je prekinuo, pa čekaj ako ti sada imaš 25 godina pa ti si onda počeo raditi još dok si bio u maminom stomaku. Nakon salve smijeha koji je bio izvrgnut jednostavno je odšetao iz društva. Svi su mu počeli govoriti da ako laže neka barem ubaci malo istine pa da to izmiksa i da to liči na nešto. Jednom kada te uhvate u laži teško je vratiti povjerenje jer te okolina obilježi kao takvog i uvijek si izbačen iz pojma "istina"

Novac - taj prokleti novac

U Wikipediji sam pronašao definicuju novca koju citiram u cijelosti: Novac je svojevrsna roba za koju se može kupiti svaka druga roba. Novcem se raspoređuju i razmjenjuju svi proizvodi ljudskog rada. Uobičajena definicija novca kaže da je novac (1) obračunska jedinica; (2) spremnik vrijednosti; te (3) sredstvo razmjene, iako većina autora drži da su prva dva svojstva nebitna te da slijede iz posljednjeg.
Budući da radim na dalekom Istoku odnosno u povijesnoj Mezopotaniju koja se smjestila između rijeka Tigris i Eufrat, imam priliku raditi sa ljudima doslovno iz cijeloga svijeta. Jedan dan vodio sam jednu grupu ljudi koji su bili iz Indije i dvojica iz Sri Lanke. Sasvim slučajno smo počeli priču o novcu jer sam inzistiro da mi moj prijatelj iz Indije odgovori zašto je zamišljen. Reče mi frfljajući na engleskom da mu šalje pola njegovoga sela poruke da im posudi novaca. U šali mu odgovorim da se sada može osjećati kao Maharadža koji ima sve i svašta. Međutim nastavi on istim tonon odgovor koji ću pokušati prepričati a rekao mi je ovako, ako imaš novac tada imaš ženu, brata, sestru, roditelje, susjede pa čak i ljubavnice, ako nemaš novac tada nema ništa od toga. Kada se pripremao za njega na daleki put kako bi zaradio koju "crkavicu" morao je pripremiti novac za troškove puta i sve ostalo što treba. Nitko mu nije htio posuditi novac od gore navedenih, nego je posudio kod nekog selskog kamatara tako da je morao raditi cijelu godinu kako bi vratio taj novac. U toj prvoj godini nije ga nitko zvao, a sada kako je lova počela kapati na njegov račun u banci eto i prijatelja eto i rodbine a eto i nekih potencionalnih ljubavi (kako bi oni rekli alibaba ljubavi). Rekoh sebi u bradi "O Bože pa zar je cijeli svijet isti"
Čuo sam stotine sličnih priča a i moje iskustvo je itekako slično ovoj priči. Zanima me kako se samo to proklestvo novca proširilo po cijelom svijetu, ima ga i u najzabačenijem kutku zemaljske kugle. Što je najgore od toga, tim prokletim novce, naročito u tim dalekim azijskim zemljama možeš si i kupiti zdravlje, možeš si produžiti život, jer tamo su razne operacije itekako neostvareni san za one koji nemaju novac. Ako nemaš love da platiš uslugu pravog stomatologa onda ti neki selski harambaša vadi predhistorijskim kombinirkama zub (uh mogu misliti kako taj zahvat izgleda). Eto tako je to u cijelom svijetu, nevalja kada nema love, a bome nevalja ni kada ima love. Nekaže se bez razloga da lova buši rupu tamo i gdje burgije nemože.

Murphyjev zakon

"Lutajući" po internetu bez cilja naletio sam na Murphyjev zakon u Wikipediji koji glasi ovako:
Murphyjev zakon (engleski Murphy's Law) je životna mudrost koju je skovao američki inženjer Edward A. Murphy. Murphyjev zakon je mudrost koja čini niz izjava o ljudskim pogreškama i pogreškama u složenim sustavima. Murphyjev zakon u najpoznatijem obliku opisuje da "Ako nešto može poći naopako, poći će naopako". Odmah mi je kroz glavu proletilo tako puno događaja koji dokazuju da ta, na prvi pogled smiješna izjava, itekako ima temelje u životu koji mene nosi kroz ovo ludo vrijeme. Čupajući događaje koje sam spremio tamo negdje u zabačenom kutu moje podsvijesti nadajući se da ću ih zaboraviti stvarno se pitam pa zar je to moguće. Kada sam bio 100% siguran u sebe i svoj uspjeh tada mi se dogodio neuspjeh, ali nije to bio onaj neuspjeh sa pozitivnom nulom nego neuspjeh sa dubokim životnim minusom.
Isto tako bio sam svjedokom u mnogo situacija gdje su ljudi u razgovoru tvrdili da se njima neke stvari nemogu dogoditi zato što su oni ili staložene i racionalne osobe ili dobro potkovane životnim iskustvom ili školskim naobrazovanjem tako da im se neke, nazovimo ih nepredviđene situacije nemogu dogoditi (u to neračunamo smrt ili bolest). Jednom prilikom, iz vremena mojeg pionirskog businessa, pokušao sam jednom trgovačkom putniku objasniti trenutnu bezizlaznu situaciju, ali čovjek nije htio prihvatiti niti riječ. Već pomalo ljut i iznerviran rekao sam mu da se i njemu mogu dogoditi razne stvari da mu posao propadne ili da nemože ostvariti ni minimum zacrtananih ciljeva. Čovjek me pogledao i kroz smijeh cinično odgovorio "meni se nemože dogoditi takva glupost, ja sam razuman gospodin koji može predvidjeti svaku moguću grešku". Samo nakon četiri mjeseca čovjek me doslovno prosio za 400 kn, ostao je bez posla, ostao je bez ijedne kune i život mu je bio u raspadu. U prvoj sekundi mog saznanja za tu situaciju obuzela me velika radost (da, bio sam u pravu) ali onda uh heebo... pa kako se to dogodi ljudima. Takvih situacija imao sam bezbroj. Bilo je i onih smiješno-bezazlenih situacija koje čovjek nemože ni da razumije kako to da se može dogoditi takva glupost meni kada sam bio 100% ,ma što 100% ,ma milijardu posto da se nemože meni dogoditi to nešto, e to nešto me tako otreslo od zemlju da mi i danas prolete zvjezde oko glave, čisto onako za podsjetnik. Kako ide ona poslovica, jednom kada netko opeče jezik taj puše i na hladno. Pa neznam da li vrijedi ta poslovica. Ponekad pomislim da se protiv toga nemožemo boriti, ali ako je stvarno suđeno da se opalim čekićem po glavi tada ću se i opaliti. Uh, to mi se jednom dogodilo, opalim čavao ili kako bi moji slavonci rekli ekser i čekić odskoči i ravno u moju arkadu. Oblila me "supa" (čitaj krv) po čitavoj glavuči, a ovi koji su bili prisutni neznaju što bi, da li da se smiju (ma što da se smiju umirali su od smijeha) ili da kažu ma nepoznamo mi njega.
Još jednom "Ako nešto može poći naopako, poći će naopako" pa kako god
mi mislili da neće, vjerujte mi HOĆE!!!!!

Novac i suvremeni nogomet

Veliki sam ljubitelj nogometa odnosno svih igara sa loptom uopće, ali nekako nogomet mi je na prvom mjestu. I sam sam nekih 15 godina aktivno igrao ili bolje rečeno pokušavao igrati sa svoje dvije lijeve noge. Međutim u ovom postu neće biti riječi o ljepotama i umijećima kontroliranja te okrugle kožno-krpeno-plastične kugle.
Zapravo htio bi malo progovoriti o visinama premije za igrače. Ovih smo dana bili svjedoci mjesečnoj neizvjesnosti tko će dodirnuti nogometno nebo. Isto tako smo mogli vidjeti u svečanim ložama mnoge znane i neznane suvremene robovlasnike odnosno one ljude koji će dobrano olakšati kesu s lovom na nekog mladog dvonožnog humanoida kako bi isti svojim odricanjem i fizičkim naporom udeseterostručio ispražnjenu kesu. Nikako mi nije jasno da netko ili neka organizacija ili bolje rečeno suvremena mafijaška obitelj sa svojim Don Mudracem iliti nogometnim menadžerom na čelu iskešira toliku svotu novca da sva sreća da postoje banke i internet bankarstvo jer bi se taj novac prevozio na odredište u šleperima praćen privatnim agentima i cijelom vojskom običnih ljudi koji bi prebrojavali tone obojanih papira ili se to ipak i radi tako zaobilazeći banke onako usput da drugi neznaju. Kako sam mogao saznati sami nogometaši dobiju isto svoj dio kolača ali znatno manji nego svi oni koji sudjeluju u toj trampi. Na kraju sve se svodi na novac, novac i novac. Mislim da su ti iznosi prilikom kupovine nekog igrača toliko bezobrazno veliki da to graniči s stvarnošću. Međutim nisam protiv te količine novca nego isto tako mislim da bi se trebalo uvesti neko pravilo da ako neka menadžerska organizacija želi uložiti nekoliko miliona eura ili dolara u kupovinu jednog igrača neka isti iznos toga novca uplati na račun neke bolnice ili nekog fonda koji financira razvoj zdravstva ili neka sagradi neku školu ili neka sagradi stotine kuća za one koji nikada nemogu stvoriti svoj dom ili neka što je i možda najbolje, neka plate stotine operacija koje bi poboljšale ili produžile život onima koji sami nemogu to učiniti. Svjedoci smo koliko se truda mora uložiti da bi se skupilo raznim humanitarnim koncertima ili dobrovoljnim prilozima da bi se nekome platila jedna operacija ili da bi se nekome djetetu produžio život, a za jednog igrača se u trenu iskeširaju milionski iznosi. Pa hajdete gospodo jedan euro za business jedan euro za plaćanje operacije i onda se busajte u prsa kako ste stvarno napravili posao koji je i na visokoj moralnoj razini.

Malo jesmo u Europi, malo nismo

Naručio sam patike za svoju djecu s amazon.com, original Adidas koje su koštale s popustom od 75% negdje oko 25 dolara a druge s istim popustom oko 30 dolara. Nakon nekoliko dana dolazi poštar s pismom od Carinske Uprave da im moram dostaviti original račun . Budući da prilikom uplate odmah na e-mail dobijem potvrdu o uplati i e-račun isti sam poslao gospodi fax-om jer nemaju oni e-mail adresu ili se s istom još nesluže.
I nakon još sedam dana evo meni paketa, ali prvo poštar kaže, prvo plati carinu i porez pa onda dobiješ paket. Kad ono iznenađenje!!! - 250,00 kn što je tada bilo oko 50 dolara, nema žalbe plati i uzmi ili pozdravi se, on vraća paket. Pitam ja njega ma gdje ćeš ti vratiti taj paket prijatelju moj. Pogleda me čovjek onako da iz očiju mu mogu pročitati misao "ajde plati i ne hjeb.... mene ovakog". Platim ja sav bijesan i odmah na internet da tražim pravdu. Jedino što sam našao je odluka vlade da do vrijednosti od 1000 kuna smijemo uneti robe bez plaćanja carine. Nakon samo par minuta zove mene moj otac da mu odem prijaviti kazan (kotao) za pečenje rakije i tvrdi mi da se to sada po novome mora prijaviti na carini, kao idemo u Europu, europska pravila i bla bla. Moram priznati nisam ga baš skužio jer po logici to je neka vrsta poreza koji se treba platiti u poreznoj a ne na carini jer je to još jedan glupi namet jadnim seljacima koji su zadnjih "milijun" godina pekli rakiju i još uvijek ju peku u domaćoj radinosti. Nakon moga poziva u poreznu dobijem objašnjenje da ipak moram ići u carinu. Uh, ko naručeno, odmah pristajem jer sam se želio dobrano raspraviti za one moje patike. Dođoh ja u carinu i gospodin mi lijepo objasni kako ja moram platiti taj namet za kazan ili kako ga cijelo selo zove "veseli stroj" i kako je to u odredbama ministarstva bla bla bla, sve u svemu to je znak da smo jako blizu EU. Ajde dobro rekoh, dođe Europa po par litara rakije pa neka i ona popije nešto, nego pitah ja za moje patike a gospodin mi reče druga kancelarije. U toj drugoj kancelariji sjede gospoda zatrpana papirima do stropa svi nešto kao rade. Na moje traženje objašnjenja odgovori mi gospodin da nisam upravu za onih 1000 kunića jer je to samo ako ja fizički unosim robu, a ako ju primam poštom onda je limit 150 kuna. Iznenađen i uvrijeđen što nisam upravu pitah ga a kako to da u cijeloj EU nema niti carine niti poreza za takve pošiljke a gospodin mi reče " pa nismo još u EU, kada uđemo i to će se izregulirati"
Pa kako sada to u onoj prethodnoj kancelariji smo ušli u EU i svako hoće malo rakije(čitaj love jer rakija je za svakog seljaka novac) a u ovoj još nismo pa RH bere što se ubrati može i dok može.

Lijenost

Što učiniti kada u svojoj radnoj sredini imate osobu koja je lijena. Da li se kloniti te osobe ili praviti se kao da ta osoba nepostoji ili pokušati se spustiti na nivo te osobe i tražiti zadovoljstvo u toj lijenoj poziciji.

U Wikipediji sam pronašao definiciju lijenosti koja kaže:
Lijenost je nedostatak volje za aktivnost koja je potrebna nekom pojedincu. Lijenost se može podijeliti na dvije vrste:
-- generička lijenost
-- ciljana lijenost
Generička lijenost nedostatak je volje za aktivnošću koja je nužna ili potrebna nekom pojedincu. Ova vrsta lijenosti nerijetko može graničiti sa depresijom i uključuje generalni nedostatak volje za aktivnošću
Ciljana lijenost nedostatak je volje za aktivnošću koja ne uzrokuje osjećaj ugode ili uzrokuje fizičku, psihičku ili psihofizičku neugodu

Na moju žalost imao sam prilike i još uvijek imam da radim s ljudima koji ne samo da su lijeni nego su lijeni na kvadrat, ma što na kvadrat na desetu. Kako bi moj susjed rekao da lijenost može boliti oni bi "urlikali" od boli 24 sata. Gledam jučer jednu osobu kako sjedi na rasklimanoj stolici i jede (unos hrane ipak neračunam u posao). Pored nje stoje posložene posude od hrane do unazad pet dana. Ona posuda , najstarija po čekanju da se baci u smeće, jer se više sigurno nemože oprati, počela je da ispušta mirise koji i mravima više nisu privlačni, a ispod svega toga papiri koje ja trebam i koji su trebali biti potpisani od strane te osobe još jučer. Na moje pitalje da li su papiri potpisani, odgovor u maniri pravog diplomate je bio da je bila zauzeta i još uvijek je, pa vjerojatno će popodne potpisat taj moj papir. Pouzdano znam da nije ništa radila dopodne a i da je, potrebno vrijeme za ta hjeb.... potpis je prosječno 5 sekundi, pa se pitam ako je za nju raditi "ništa" veliki napor, što je tek za nju znači stvarno nešto raditi.

Nako toga došao sam u drugu kancelariju u kojoj radi jedan moj poznanik. Kad sam ga vidio sve mi je bilo jasno. Izgledao je kao zmaj koji bljuje vulkansku lavu iz usta a lice mu je ko semafor mijenjalo boje. Reče mi moj prijatelj da je zamolio radnu kolegicu da složi dvadeset tek isprintanih papira u pripadajuće foldere. Odgovor je bio otpilike ovakav " ja sam tako nježna osoba da tako kompliciran i težak posao nisam u mogućnosti odraditi bez pomoći"
Uzela je telefon i zvala glavnog managera i zatražila dva helpera da joj pomognu. Kad je to čuo moj prijatelj ustao je sa stolice i trebalo mu je pune dvije minute da složi tih dvadesetak papira. Kaže mi da mu je jučer rekla, u pet sati popodne, kako mora ići na toalet ali neda joj se ustajati sa stolice, pa da se nada da će izdrati još sat vremena do kraja radnog vremena kako nebi morala dva puta ustajati sa stolice.
Pitam se kako izgleda mozak takve osobe iznutra. Kakve li samo misli prometuju ti veličanstvenim moždanim vijugama koje govore svome tijelu u ovom stilu "ma daj, sve što nemoraš uraditi danas ostavi za sutra"
Sve do tada sam smatrao da vrijedi ona poslovica " Samo se umrijeti mora i otići u toalet se mora, a sve ostalo se nemora nego čovjek čini svojom voljom" Kod ovih ljudi to nevredi kod njih čak i smrt nedolazi danas nego sutra i uvijek sutra.