Kada umreš više nisi branitelj...

Ovo pismo je napisala Sanja Knežević krajem Listopada 2009. godine. Pismo je objavljivano na mnogim portalima i TV.
Želim još jednom preneti pismo u cijelosti i podsjetiti javnost na ljude koji trebaju poštovanje

Dragi tata,

prošao je i 23. dan od kada te nema. Nedavno bi proslavio svoj 44. rođendan. Bože, pa tek sada shvaćam da ti nisi bio star. Oni sijedi pramenovi na tvojoj kosi i ona dva sjeda roga na bradi, bili su to tek znaci briga koje si nosio.

Kao da si čekao "punoljetnost" države da odeš, ironično, zar ne? Tako davno se čini ta 91'. Godina koja je promijenila sve nas, a vas branitelje najviše. Bio si dobar čovjek i odličan otac, ali počeo si se "gasiti". Baš kao i mnogi. Iščezavao si pred našim očima, tako potiho a opet tako radikalno, oštro, duboko. Gubio si na kilaži, borio se sa dijabetesom, sa glavoboljama, PTSP-om, otkazivanjem bubrega, moždanim udarom, da bi ti naposljetku srce doslovce "puklo" i jednostavno si otišao. Znao si gdje odlaziš - na neki, zasigurno, bolji, pošteniji svijet.

Da se za ovo nisi borio, to si shvatio i sam. I to nedugo nakon rata. Darovao si najbolje godine života i riskirao ono najvrjednije što si imao za "slobodu". Sloboda? Čija? Tvoja? Moja? Naša? Ne! Sloboda onih koji nas ruše od samoga početka.
Pričao si mami kako će ovo biti pravna država i kako će se branitelji cijeniti, kao i u drugim zemljama. Moram li ti govoriti u čemu si pogriješio? Mislim da sve i sam znaš.
Ne da vas cijene, ne da vas poštuju ili vam olakšavaju daljnji život. Oni vas guše, gaze i pljuju, jer za njih ste samo roboti koji su izvršili njihovu ljigavu misiju. Za njih ste samo brojevi, kojih se žele riješiti.
Kažem ljigavu, jer kako nazvati ovaj period od 18 godina tzv. "slobode" nego ljigavošću? Kako nazvati sve postupke kojim vas "rešetaju" iz dana u dan, sve njihove poduhvate u kojima vas "lome" i ostavljaju da životarite kao napušteni bjegunci u prašumi?
Kako nazvati njihov postupak ostavljanja pištolja braniteljima nakon rata kao "uspomenu"? Samo što vam nisu dali i "zlatni" metak da se ubijete i da vas skinu sa "tereta".

Tata, koliko se tvojih suboraca ubilo, koliko ih je umrlo nakon rata, a kako žive oni preživjeli? Tata, lupaju li glavom o zid, kao što si ti lupao od boli? Imaju li noćne more koje si i ti imao? Osjećaju li se prevareno, kao što si se i ti osjećao?
Tata, imaju li i njihova djeca moje godine? Jesu li i njima njihovi očevi umrli na rukama? Jesu li i oni svijesni kako ovo nije država za koju ste se borili?
Tata, znam da znaš odgovore, ali ne moraš mi odgovarati. Samo pozdravi i njihove očeve "gore", ako ih možeš pozdraviti.

Pitaš se kako smo mi. Pa loše smo. U papirologiji provodimo sate i sate. Vrte nas u krug sa papirima. Toliko potvrda, dokaza. Za što? Jesu li i tebe 91' tražili toliko potvrda, papira? Znam da nisu. Tada je bilo bitno imati vojsku. Danas vas se žele riješiti.
Pogledali su tvoje papire i neki stručniji ljudi, kažu da si trebao dobiti dva čina više od čina narednika. Čak sam i ja iz onih papira mogla to zaključiti.
Pa ti si obavljao poslove zapovjednika kasarne, radio sa bojnim otrovima, piše da si imao odgovornost za sve.
Narednik? Heh, ne moraš mi objašnjavati, znam ja da su se činovi dijelili "šakom i kapom" preko veza. Ti ih nisi imao.
Bio si ponosan i na to malo. I meni je dovoljno znati da si bio čovjek i da su te svi voljeli.
Znaš, na sprovodu su bili i neki dečki kojima si bio nadređen. Kažu da si bio dobar prema njima i da si mnoge spasio riskirajući svoj život.

E heroju moj, znamo i ti i ja da se herojstvo ne mjeri njihovim "titulama" koje se mogu kupiti. Ali, to je danas jedino na cijeni, očito.
Ne brini. Ja te volim takvoga.

Znaš, moramo dokazivati da si umro od posljedica rata, jer inače ne možemo ostvariti neka prava na tvoju mirovinu. Ne razumijem to najbolje, jer ne razumiju to ni ljudi koji bi trebali razumjeti. Zovem ove urede, ali ti ljudi koji tamo rade ništa ne znaju. Čak ne znaju ni da je objavljen natječaj za braniteljske stipendije, a njihov posao je da to znaju prvi.
Znaš, seka i ja više nemamo pravo ni na povrat novaca za udžbenike. Kaže mi žena koja radi u uredu za ta pitanja da oni nemaju stavku u zakonu koja će definirati što sa djecom branitelja koji umru. Rekla nam je da po njenom nemamo pravo na ništa. Valjda više nismo djeca branitelja, a ti nikada valjda nisi ni postojao, a kamoli bio branitelj.
Znaš, čudni su ti ljudi tamo. Uopće ne razumiju ono o čemu pričaju. Ponude ti njihovog besplatnog pravnika ili savjetnika i kada izađeš iz njegove kancelarije, osjećaš se još gluplji nego što si bio kada si ulazio.
To su ti još jedini koji "kradu" radna mjesta sposobnim ljudima. Kažu da je "debela veza" ne raskidiva. Sada se slažem sa tim.
Tata, ovo ti ne pišem samo da ti predočim za kakav si se "svijet" borio, ovo ti pišem da se i oni branitelji koji su još živi pripreme na sve i da znaju u kakvim će problemima ostaviti svoje najbliže. Ovo pišem kako bi se ti živući branitelji borili a ne predali. Kako bi se uzdigli,a ne klonuli. Kako bi shvatili da one koji sjede u udobnim foteljama neće pogoditi njihovo samoubojstvo, već njihova odlučnost da žive, da pokažu da nisu odustali.

Tata, ovo ti pišem, kako bi pokušala spasiti barem jednog branitelja od smrti. Kako bih smanjila broj djece koja će se sutra probuditi bez očeva.
Kako bi potakla ostale da se udruže, da se sastaju, da razmjenjuju mišljenja iz ratnih dana i da se podupiru. Jer vas su razbacali kao kuglice, svakoga u svoju osamu. Pustili su vas da sami preživljavate i da se sami uzdižete nakon pada. Tata, bilo bi vam lakše da ste se ponekad okupili. Jer samo vi, koji ste 91' hodali po popaljenom tlu, znate kako je to hodati užarenih stopala i samo vi znate kakav je osjećaj "gorjeti" ili gorjeti za ideale.
Samo vi znate koju bol u sebi nosite i samo vi sami sebe najbolje razumijete.

Tata, ovo ti pišem jer želim da znaš da neću odustati. Ovo ti pišem jer ne želim da se zaboravi. Ne želim da se opet ponovi, iako znam da hoće.
Nažalost, ti nisi jedini.

Tata, sada moram otići, došla sam te samo obavijestiti, ako nisi, slučajno, znao - da kada umreš više nisi branitelj.

Volim te, to znaš.

Konversice, lejvisice i kožna jakna - "sveti trio"

Lutam po internetu i između ostalog naletim na web stranice na kojima se prodaju razne "marke" sportske obuće i odjeće.
Gledam tako i vrtim film unazad 20 godina, ma dobro još koju godinicu više, tamo negdje 1987 kada sam bio u srednjoj škoi.

Hit nad hitovima u sportskoj obuću su bile konversice (converse) i to kožne visoke koje su košarkaši nosili, hlače levis 501 i kožna jakna.

Tko je uspio to imati bio je stvarno faca.

Konversice sam mogao kupiti u Slavonskom Brodu u tadašnjoj Alpini i cijena je bila oko 120 njemačkih orlova odnosno maraka. Lejvisice isto negdje oko stotinjak maruna, a kožna jakna (malo bolja od onih lošijih) od 200 do 250 maraka.
Kao i svi tako i ja sam imao cilj kupiti taj "sveti trio".
Teško sam mogao nagovoriti roditelje da izdvoje taj novac, a naročito otac ne bi shvatio zašto hoću kupiti baš to.

Plan je bio taj, da prvo "pucam" na konversice, zatim na lejvisice i na kraju ono najteže jaknu. Prvo sam morao skupiti nešto love od džeparca, zatim mi se ukazala prilika da nešto i zaradim. Nekoliko susjeda su zamolili mojeg oca da im "isfreza" vinograd (zapravo usitni zemlju između redova s traktorom). To je bila prilika za mene. Radosno sam preuzeo taj posao i krenio u subotu rano ujutro. Cijeli posao je trajao punih 10 sati. Došao sam kući prljav ko malo prase a da negovorim koliko sam umoran bio, ali zadovoljstvo je bilo očigledno jer u džepu sa ponosom skrivao ondašnje dinare, zapravo nekoliko milijona dinara koji su vrijedili oko 150 maraka.

Već sam vidio konversice na svojim nogama. Sudradan nedelja, super dan da se pribavi još nešto love. Plan je bio da u akciju krenem poslije ručka. Tada su svi omamljeni dobrom hranom zavaljeni u polusan na foteljama ili kauču. Tako je i bilo, "preradio" sam didu i mamu, a oca nisam ni smio dirati jer je to već unaprijed izgubljena bitka, zapravo uslijedilo bi tisuće pitanja i kada bi naletilo neko pitanje na koje nemam odgovora izgubio bi bitku. Nešto je bilo i od džeparca, sasvim dovoljno za patike i hlače. Morao sam pametno odigrati jer nisam smio kupiti odjednom oboje jer bi bilo sumljivo odakle mi lova.

Ponedjeljak kupljene su patike.

Ponosno sam ih doneo u svoju sobu. Prvih tri dana prošetao bi svoje patike samo po sobi i u četvrtak pala je odluka da izlaze napolje. Nakon dolaska iz škole obavezno sam ih očistio od prašine, namazao nivea kremom i spremio pored mojeg kreveta.

Slijedeća subota, ista radna akcija, traktor, motika, freza, 20 litara nafte i pravac na brdo gdje su me već čekali tri susjeda. Da stvar bude bolja odvrnio sam malo auspuh na traktoru da me moglo cijelo selo čuti i uspjelo je. Još tri susjeda su čuli da odoh u vinograde pa su požurili nebili me "uhvatili" da im sredim vinograd. Koji uspješni marketing. Imao sam posla za cijeli dan. Sve se pogodilo, lijepo vrijeme, traktor radi kao violina, susjedi sretni jer nemoraju kopati ručno, a ja, ma što sretan, pucao sam od sreće, eto meni i jakne.
Skupio sam i za jaknu, malo je mama ukrala od oca love, malo je i dida još dodao, sestru sam opeljušio da nije ni znala da je ostala bez džeparca i evo jakne. Kupio sam ju ali nisam smio obući da mi vidi otac. Pripremao sam ga u suradnji s majkom punih deset dana da mi odobri da kupim tu jaknu, premda je već odavno stajala u ormaru.
Plan je uspio, trebalo mi je skoro mjesec dana za cijelu akciju, a koji tek ponos kada dođem u školu, to se nije moglo usporediti s ničim.

Kada sam to obukao osjećao sam se kako kralj, ma što kralj bio sam CAR.

Pazio sam na moj "sveti trio" da sam obavezno patike i jaknu svako veče namazao kremom niveom ili atrix jer tada i nije bilo nikakvih sredstava za održavanje kože, a hlače, hlače su se prale obavezno ručno u vrlo mlakoj vodi bez puno praška.
Tako je to bilo u mojoj mladosti.

A sada, sada više nema meraka kako bi Mujo reko u vicevima, svega ima na svakom ćošku.

A koliko je nama potrebno???

Na raznim forumima i u raznim komentarima vezani za posao pročitao sam kako se ljudi žale na posao. Pronašao sam puno gorčine i nezadovoljstva. Slažem se da se svatko treba izboriti za bolje uvjete rada, za bolji posao.

Međutim ovaj post bi posvetio jednom radniku koji radi za jednu tursku kompaniju, a ta ista kompanija iznajmljuje radnike kompaniji u kojoj ja radim. Njegovo ime je Buda Sun i došao je iz Nepala. Čovjek već četvrtu godinu, točnije 42 mjeseca radi svoj posao. Međutim što je tu čudno? Njegov posao je tesar pomoćnik, gradi drvene kuće. Dobro ni to nije čudno. Međutim čovjek radi svaki dan 12 sati, svaki dan. Nema odmora, nema godišnjeg, nema pauze, nema bolovanja. Dvanaest sati na dan, sedam dana u tjednu, 365 dana u godini. Nema stajanja, nema nedjelje, nema sveca. Plaća iliti osobni dohodak? - 450 dolara, da 450 dolara. To je manje 2.500,00 kuna (slovima dvijetisuće i petstotina kuna) svaki mjesec. Znači prosječno mjesečno on radi 360 sati i to teškog posla na ovoj Iračkoj pustinjskoj vrućini. Čovjek se nije nikada bunio na uvjete rada, nije nikada prigovarao na radne zadatke. Još nešto, čovjek jede za doručak, ručak i večeru jedno te isto jelo, riža s malo piletine. Tako svaki dan, zapravo nije to njegov izbor nego im njihova kompanija to servira. Često prepolovim svoj obrok i ponudim mu kako bi malo promijenio jelo.

Gledam ga kako radi i mislim pa odakle ti snage. Kaže on meni da hrani svoju porodicu i širu familiju. Kaže u Nepalu odnosno u nekom selu gdje živi na obroncima Himalaja nema poljoprivrede, nego samo neki oblik stočarstva, nema auta niti traktora, nema autobusa ni bicikala. On je spasilac cijeloga sela. Čovjek ne troši novac za ništa. Pazi na svoju robu koju nosi, pazi da ne ošteti radne hlače kako bi mogao još koju godinu raditi u njima. Kaže da mu je još jednu godinu raditi pa bi imao dosta novca za svoju obitelj i onda ide uživati kući, čuvati svoje ovce. Pa rekoh mu zašto nepreseliš negdje gdje je život lakši. Kaže nema lakšeg života negu u njegovom selu, nema kriminala, nema zla, vlada samo dobrota i radost.
Eto koliko je malo potrebno za radost, dovoljno je samo 450 dolara da cijelo selo bude radosno i veselo.
A koliko je nama potrebno???

Krediti u "švicarcima"

Kako mnogi tako i moja porodica guta vruće kreditne krumpre. Kada sam otišao u Irak raditi moja porodica je bila u šoku, a naročito majka koja je molila Boga da promijenim životne planove i da ostanem na Slavonskoj zemlji. Prije nekoliko dana nazovem ja svoju porodicu a svi od reda jednoglasno i zapovjedničkim tonom, čuvaj svoj posao i nemoj napraviti kakvu glupost da izgubiš posao. Prvo sam pogledao u telefon da vidim jesam li ukucao dobar broj telefona, a onda sam protupitanje, pa što je sada, ja sam još uvijek u ovoj vukojebini od Iraka, ne znaš što je gore, ova vrućina ili opasnosti od granata.

Međutim nad glavam mnogih porodica nadvilo se još jedno "životno sranje" skoče švicarski franak kao Blanka Vlašić. Skače li ga skače ali nikako da padne.
Čitam u novinama kako se gospoda koja vode banke brane slatkim riječima, " pa sami su si krivi, što nisu razmišljali, što nisu čitali ugovore". Sjećam se kada je moja supruga "podizala" stambeni kredit tada su svi govorili najsigurnije je kredit u švicarcima oni će stajati uvijek na 4.5 kn. Da, sada je na 7.16 i isti ti ljudi govore pa tko vam je kriv.

Pa krivi ste vi gospodo bankari i cijeli jebeni sistem koji je dozvolio da se krađom dokopate imovine običnih građana. Policija i Sudstvo i Vlada štite takav sistem, štite bogate institucije jer od njih i oni žive, samo kada će to ići. Sam taj sistem tjera ljude na siromaštvo, a siromaštvo tjera ljude na kriminal, na krađu. Samo prije dvadeset godina bilo je ne zamislivo da u školama trebaju na ulaznim vratima biti zaštitari. Sada prošetajte gradom i skoro svaka malo bolja kompanija koja ima ured imaju i zaštitare na ulazima, isto tako i pojedine škole. Jao si ga nama i takvog državnog uređenja koji dopušta strancima da se bogate na leđima poštenog naroda i onda taj isti narod oteraju u očaj koji ih baca na koljena i onda kažu vidite koje kriminalce imate.

Ne govorim ovdje o domaćoj gospodi koja glancaju pod u Remetincu, moja ljutnja je usmjerena prema bankarima i njihovim dupeljupcima. Međutim svakoj uživanciji dođe kraj pa doći će i njihov. Mi smo narod koji se u svakoj situaciji može prilagoditi.

Izuzetna hrabrost mladih ljudi

Nema veće časti od spašavanje života, a naročito života djeteta koje je tek "zagazilo" i ovaj okrutni svijet. Prenosi u potpunosti tekst koji je objavljen na sbplus.hr autor M.Radošević u kojem se opisuje spašavanje male djevojčice Sare.
Ovaj tekst bi trebalo svaki mjesec isticati da svi vide što je ljudska dobrota a da bude opomena i ljudskoj nemarnosti. Ne treba nikoga sada okrivljivati za propuste ali se treba potruditi preventivnim akcijama da se spriječi bilo što slično. Činjenica je da se trebamo hvaliti takvim postupkom mladih spasilaca ali siguran sam da bi i oni više volili da nisu trebali postati heroji u takvoj situaciji.

Citat:

"Heroina Martina i dvogodišnja Sara

SLAVONSKI BROD - Nesvakidašnji događaj u kojem je 01.08.2011. poslijepodne 16-godišnja Martina Brizar bez razmišljanja skočila u šest metara duboki bunar kako bi spasila dvogodišnju sestricu Saru, privukao je pozornost sugrađana koji upućuju čestitke mladoj heroini. Zaslužila je, smatraju mnogi, priznanje "ponos Hrvatske", a zaslužio ga je i 24-godišnji Pavo Majstorić koji je prvi pritekao u pomoć i spustio se u bunar uz metalnu cijev stare pumpe te uz asistenciju obitelji i susjeda spasio obje sestre.

"Primila sam Saru za ručice i ona mi je samo iskliznula, dalje se više ničega ne sjećam" svjedoči potresnom događaju baka Marija Car (58) koja je od šoka izgubila svijest. No uz bunar su osim majke Anite Brizar pritrčali susjedi koji su Pavi dobacili uže, a on je izvukao Saru pa Martinu iz duboke hladne vode.

Sekunde su bile u pitanju ispričao je i Pavo koji se hrabro uputio za sestrama, no smatra da je pravi podvig napravila Martina. Iako još uvijek pod stresom Martina kaže da je – uz ružne snove - prespavala noć, a ponovo bi postupila isto i ne samo za svoju sestricu. "Vidjela sam kako pluta pri površini bunara i da je krenula prema dole. Pazila sam samo da ne skočim na nju, povukla sam je za ruku i izvukla na površinu. Činilo mi se da je bez svijesti, a kad sam je malo protresla zaplakala je i znala sam da je spašena", priča mlada heroina koja će zajedno sa Sarom u buduće slaviti 2. kolovoza kao novi rođendan.

Majka Anita Brizar ne može sakriti suze. "Svi su bili u dvorištu i igrali se kao i puno puta do sada. Bunar nije bio otklopljen ali šarke su popustile i Sara je vjerojatno stala na poklopac koji se izmaknuo i propala je. Sve se dogodilo u trenu, samo sam čula kada je stariji sin Marin viknuo Sara je u bunaru i sletjeli smo dolje", zahvalna svima na pomoći, svjedoči majka koja sa suprugom i četvoro djece stanuje u istom naselju-stotinjak metara dalje.

Bunar je izgrađen davne 1953. godine, a stara pumpa nije u funkciji već godinama pa stanari pomoću kanti vade vodu i polijevaju vrt,cvijeće i voće u dvorištu u kojem su odrasle generacije. Svi smo krivi jer nismo popravili šarke, ali sada ćemo sigurno popraviti pumpu i zavariti poklopac" svjedoči obitelj djevojčica koje su za dlaku izbjegle tragediju "

Jedino što mogu dodati - neponovilo se !

Da li je bolje na vlasti ili Vlasti

Napisao sam komentar na jedan blog, odnosno post na temu politike koji glasi " Uvijek je slatko biti na vlasti ili Vlasti, jer ona ili Ona je ta koja nas čini zadovoljnima i sretnima i osigurava nam blagostanje, jedino u Hrvatskom slučaju ponekad i Remetinac. Zbog toga je preporučljivo koristi zaštitu kada si na vlasti odnosno Vlasti."

Kao pripadnik muškog roda dobrano razumijem zašto mnogi muškarci se žele "popeti" na Vlastu, ali ipak nemogu shvatiti zašto toliki žele se "dokopati" te vlasti koja se piše s malim poičetnim slovo. Reći će mnogi: pa novac, privilegije, dobri automobili, slava i mnogo štošta drugoga. Da, sve je to dobro, ali postoji i ona druga strana te vlasti. Nakon samo nekoliko mjeseci, pa i dana, onaj koji je na vlasti uvijek bude popljuvan od velike većine ljudi. Ista ta većina ljudi mu spominje majku u svakojakom obliku. Koliko god da bude pošten on ili ona su uvijek nepošteni u očima većine. Često se pitam što se "kuha" u glavama tih ljudi koje zovemo političari kada su izvrgnuti ruglu, psovkama, preziru? Kakve to živce treba imati da bi se sve to moglo ignorirati?

Volim često pogledati razne TV dokumentarce o životinjskom svijetu. U tome životinjskom svijetu kada glavni boss među životinjama izgubi to neko životinjsko dostojanstvo da bude vođa čopora, tada odlazi iz čopora, odlazi što dalje od drugih pripadnika čopora posramljen i na kraju umire ili ugiba u samoći.

Međutim vođe ljudskog roda iako posramljeni, popljuvani, nepoštovani nastavljaju kao da se nije ništa dogodilo. Bez obzira koliko dobili moralnih pljuski i šamara nastavljaju i dalje istim putem.

Vrlo zanimljiva pojava u ljudskom rodu koja traje od kada su ljudi stvoreni na ovoj kugli zemaljskoj.

Uspjeh

Ovaj tekst sam napisao kao komentar za jedan post prije nekoliko mjeseci, a tema je bila "uspjeh"

Sve ima svoje zašto i zato, samo što nama u datom trenutku nije jasno i vidljivo to zašto i zato.
Razgovarajući s ljudima drugih religija, Budistima, Hinduistima i Muslimanima, zaključio sam da kod svih , a uvjeren sam da i kod nas katolika postoji jedna moralna obaveza, kada uspiješ u nečemu, a pogotovo u materijalnom pogledu, da moraš izdvojiti jedan dio toga svog materijalnog i pomoći onome koji je doživio životni neuspjeh ili kome je uspjeh tako daleko.

Tako štitiš samog sebe i taj svoj materijalni uspjeh.

Ima jedna situacija iz moje, ne baš tako davne prošlosti. U jeku mojeg privatno poslovnog bankrota, jednog dana u svom uredu otvorio sam novčanik i ustanovio da imam samo 20 kn. Trebao sam kupiti gorivo za auto, nešto sebi za marendu i još štošta drugoga, a ja imam samo 20 kn. U istom trenutku ugledao sam uplatnicu na kojoj je pisalo uplata u humanitarne svrhe , zapravo pomoć jednoj obitelji. Rekao sam radnoj kolegici, uzmi ovih 20 kn i uplati na taj račun. Odložio sam tužno moj novčanik na stol, jer ionako mi nesluži ničemu osim da zauzme mjesto u džepu. Nako samo pola sata u ured ulazi jedan klijent, zatražio je uslugu koju sam izvršio vrlo brzo i kao nagradu za izvršenu uslugu silom mi je ugurao u onaj moj novčanik 100 eura i još usput platio svima piće i pizzu u uredu, jer je tvrdio, da smo mu spasili jedan projekt koji, da je propao, izgubio bi puno novca.

Svi prisutni su ostali bez teksta nakon toga, a i ja sam dugo šutio razmišljajući o cijeloj situaciji. Danas , svi mi (koji smo bili prisutni u tome uredu) radimo u različitim kompanijama i znam pozdano da od toga trenutka kada svatko od nas dobije osobni dohodak momentalno uplaćujemo na neki račun za pomoć nekoj obitelji, pa makar 10 kn, ali to je postalo obavezno.

Sve ima svoj razlog, pa tako i uspjeh.

Cijena vode, nekada džabe a sada ludo skupa

Napokon godišnji odmor, nakon sedam mjeseci pustinjskog života u Iraku. Bez problema sam stigao u Dubai. Ovaj puta dijelilo me od nastavka putovanja nekih 15 sati, dovoljno za malo lutanja po gradu i spremanje prtljage i "pravac" zračna luka iliti aerodrom.

Kao po običaju došao sam na aerodrom tri sata prije leta. Obavio sam proceduru „čekiranja“ karte za Frankfurt i za Zagreb, predao prtljagu prošao dva famozna pregleda odnosno skeniranja.

Slijedeće je za mene nezaobilazno McDonald i Big Menu. Zatim ostaje još nekih sat vremena za „lutanje“ po aerodromu i shop-ovima. Na jednom prodajnom mjesu kupio sam bocu vode od 0.5 l. Cijena tri Dirhama ili kada to pretvorimo u kune oko pet kuna. Provjerio sam u još nekoliko prodajnih mjesta i svi imaju tu cijenu vode. Stvarno je malo neobično da cijena vode na aerodromu u Dubaiu je manja nego u trgovinama u RH.

Međutim tu priča nezavršava. Slijećemo u rano jutro negdje oko 6 sati na aerodrom u Frankfurtu . Imam do slijedećeg leta za Zagreb negdje oko 3 sata i 30 minuta. Budući da nisam ljubitelj hrane koja se poslužuje u avionu, odmah sam "prizemljio" u prvom restoranu i naručio dvije pečene kobasice koje više sliče malo većim hrenovkama, zatim pečene krumpirići iliti po naški pomfri i čašu piva i cijena 32 dolara (čitaj oko 155 kuna). Nekako me žalost oko tih 32 dolara držala samo par sekundi jer sam bio stvarno gladan. Završio sam s ranim doručkom i rekoh sebi u bradu ajde da kupim vode. Stanem kod prvog malog shopa i tražim bocu vode.

Boca vode od 7.5 dcl košta 4 eura ili oko 30 kuna.

Pa nemogu vjerovati da na aerodromu u Frankfurtu boca vode je šest puta skuplja od boce vode u Dubai. Dobro, ova u Frankfurtu je bila veća za 2.5 dcl, ali jedna obična voda da košta toliko, tri puta skuplja od litre benzina na benzinskim pumpama.
Sjećam se još onih dana iz srednje škole kada bi ožednio navratio bi u neku birtiju ili trgovinu i zamolio čašu vode koja je naravno bila besplatna i natočena iz „pipe“, a sada ta voda više nevalja iz pipe bezobzira što je tehnologija toliko napredovala da se voda u vodovodu kontrolira bolje nego ikada. Sada su nam prodali foru da moramo plaćati i ono što bi po nekoj logici trebalo biti besplatno, samo mi nije jasno da je ta ista voda jeftinija u pustinji nego kod nas gdje postoji stotine rijeka i jezera.

Taj stari TV - lampaš

Čitajući jedan zanimnljiv post pod imenom "Evolucija TV" prisjetio sam se događaja iz djetinjstva.
Otac je htio kupiti auto i to novog Wartburga tamo negdje krajem sedamdesetih godina. Nešto se nije mogao dogovoriti s mamom i za inat ode u grad (Sl.Brod) i kupi TV u boji.
Do tada smo imali TV Grunding koji je imao jedan točkić pomoću kojeg su se mijenjali programi, zapravo prebacivalo s prvog na drugi. S vremenom se taj točkić trebao okrenuti i više puta da "uhvati" taj traženi drugi program. Zanimljivo je i to bilo da nam je antena bila na tavanu. Ista ta antena se morala "naštimati" svaki treći dan da bi dotični gospodin TV proradio odnosno da bi ulovio bilo kakvu prepoznatljivu sliku.

U tome naštimavanju antene sudjelovala je cijela obitelj. Stari je otišao na tavan i vrtio tamo vamo antenu. Ja sam stajao na ljestvama koje su vodile na tavan, sestra je bila na vratima, baka u hodniku, mama u sobi a dida ispred TV. Tako smo se igrali pokvarenog telefona. Prvo dida vikne "nije dobro vrti još" i dok svi mi prenesemo poruku do starog slika je već došla, ali dok stigne do njega nova poruka punim glasom "evo je" on je već zavrtio još koji krug pa opet iznova.

Tako jednog dana zaslugom maminog prigovaranja o kupnji auto i tatinog muškog inata stiže nama novi TV i "to u boji", iliti kolor TV. Da stva bude bolja sutra dan je boksao Mate Parlov za svjetskog prvaka. Isti tren "doletili" su prvi susjedi da vide to čudo od tehnike. "Pade" odmah i poslovna pogodba i proda tata stari TV za neki milijon onih dinara prvom susjedu koji na "tačkama" odgura starog Grundinga.
Sutra dan, kako bi kod nas u Slavoniji rekli kirvaj u našoj kući, skupilo se pola sela tako da je bilo ljudi skoro u svim sobama. Svi čekaju Mate Parlova međutim niko se nemože načuditi svim tim bojama, Pipalo se tu ekran, gladilo se po TV i zaljevalo se suha grla starom rakijicom i ponekom čašom gemišta. Počela prva runda, pa i vika i dreka od navijanja i PUF, crče jedna od mnogobrojnih lampi, zapuši se iza TV i nema više slike. Što sad. Viče stari trči kod komšije po stari TV barem da očuvamo malo obraz pred ovim svim ljudima.

Bome je taj TV žario i palio svo do burnih devedesetih kada je starom dojadilo da ustaje svakih deset minuta kako bi opalio TV sa strane da namjesit sliku koja bi poletila malo dole malo gore.

A daljinski, ma koji daljinski ja i sestra smo bili daljinski.

Zakletva

Sasvim slučajno smo počeli raspravu o državljanstvu i zakonima u pojedinim državama, dvojnim državljanstvima i tome slično. Razlog toj raspravi je bila moja izjava kako sam aplicirao za green card za SAD. Jedan poznanik koji je prije tri mjeseca primio državljanstvo od SAD i slavodobitno preuzeo njihov pasoš ovako mi je objasnio situaciju.

Radi se o tome da se on zakleo držeći jednu ruku podignutu u zrak, a drugu na Bibliji, da se obavezuje da će u svakom trenutku braniti USA Ustav i njihove ciljeve. To znači da postaje građanin Sjedinjenih Američkih Država i mora se po potrebi odazvati za obranu iste države. Isto to znači ako SAD zarati s njegovom rođenom zemljom da će bez pogovora krenuti u fajt protiv svoje zemlje bez obzira da li se na toj drugoj strani nalazi njegov otac ili brat, a ako vlasti SAD pronađu pasoš od njegove države u njegovom vlasništvu momentalno će biti proslijeđen u zatvor kao neprijatelj.

Malo mi je to bilo nelogično jer znam da mnogi Hrvati koji žive u stranim zemljama imaju dvojno državljanstvo, ali on tvrdi tako. Pitao sam ga a što ako je netko muslimam? Za njega zakletva držeći Bibliju nije od neke važnosti. Kaže moj poznanik da za predstavnike vlasti SAD je bitno da se ispoštuju pravila i zakoni, a što i kako
tko misli u svojoj glavi to je njegov problem. Poslije zakletve, koja je održana po pravilima i zakonima SAD, osoba koje se zaklela po istim tim pravilima ne može reći da je promijenila mišljenje. Zapravo po narodski rečeno "poslije jeb... nema kajanja" ili jesi ili nisi.

E, sad, ima još nešto.
Ne postoji mogućnost da nešto zabrljaš u SAD i pobjegneš u Hrvatsku, jer će te "svjetski policajac" proaći i tražiti od istog tog malog roba zvanog Hrvatska da te izruči njima i to pod "ODMAH" jer si njihov državljanin.
Da li ćete mali "ROB" izručiti, pa naravno da hoće jer je on "ROB" koji mora slušati gazdu. Mali Rob nesmije reći da si i Hrvatski državljanin jer će dobiti "po repu".
Međutim ako napraviš belaj u Hrvatskoj i zbrišeš u SAD, možeš biti siguran jer SAD te neće nikada izručiti nikome jer si ti njihov.

Sve u svemu , iako ove informacije nisam provjerio i potvrdio, treba dobrano razmisliti u što se upuštamo.

Dijete, roditelj, novac

Eto mene opet o novcu.

Razgovaram s jednim prijateljom iz SAD-a. Između ostalog pitao sam ga da li ima djece.

Ispalio je ko iz topa, ne. Malo se zamislio i onda je dodao - možda.



Rekoh "što možda, kako sad to, imaš ili ne".
- Pa znaš jedna moja bivša djevojka je rodila dijete koje je možda moje.
- Pa što neprovjeriš, sada je to barem lako, DNA i za par dana znaš jel imaš sina ili ne.
Nakon nekoliko sekundi razmišljanja uzvraća potišteno.
-Znaš, ako je on stvarno moj sin i to se dokaže, onda ću morati plaćati alimentaciju, a ako neplatim alimentaciju u SAD-u to je kažnjivo i zatvorom.

Auuu, kakvo razmišljanje!!!!!
Ako ima sina onda mora izdvojiti 500 dolara mesečno. Bolje da ga nema jer u džepu osta 500 dolarčića.
Neznam koji komentar dodati na ovo razmišljanje. Možda sam ja staromodan ili je on još uvijek na razini mojega mačka koji se dva tri puta u godini zaleti i skoči na neku mačku, "napravi podmladak" i to je sve, cijela odgovornost mu je na pet minuta uživancije.

Tko će odgajati to djete, tko će ga oblikovati u odraslog i pametnog čovjeka to ga nije briga.

Nadam se da tako okrutno životno okruženje će zaobići okolinu u kojoj će moja djeca jednog dana biti u funkciji roditelja.

Zahvala doktoru za plemeniti rad

U "moru" crnih vijesti, korupcije, kriminala, bankrota, propasti koje nas okružuju u svim medijima, dobre vijesti čak i neprimjećujemo.



Pohvale i glorificiranje pojedinih ljudi kao da je isčezlo. Da li je moguće da nemamo ljude koji su postigli nešto svojim zasluga, ljude koji su postigli nešto svojim marljivim radom.

Imamo mi veliki broj takvih ljudi samo što nisu zanimljivi medijima. Medijima su zanimljivi ljudi koji prave ekscese, ispade, ljudi koji kradu i primaju mito.

Zato neću više ni a o takvim ljudima u ovom postu.

Ovaj post bi posvetio jednom čovjeku kojeg poznam još iz školskih dana, iz Gimanzije u Sl.Brodu, čovjeku koji je za svoj životni put izabrao medicinu. Nakon uspješno završenog fakulteta i specijalizacije zaposlio se u Općoj Bolnici u Sl.Brodu, na odjelu Urologije (nadam se da sam točno naveo odjel). Budući da moj dida, koji ima na svojim leđima 90 godina, je trebao ići na, za njega ne baš, ugodni pregled na isti odjel, raspitao sam se o doktoru koji ga je trebao pregledati. Sve povratne informacije bile su pozitivne. Odveli smo didu na pregled. Dočekao ga je doktor (po visini mislim da je jedan od najviših fizički rastom doktora u bolnici) sa osmijehom , lijepim i toplim riječima, ugodnim razgovorom. Pregled je prošao u izuzetnom prijateljskom ugođaju da je svaka fizička neugodnost bila neutralizirana svom tom ljudskom dobrotom i toplinom.
Spomenuti gospodin doktor zaslužuje da se njegovo ime postavi na listu ljudi koji šire dobrotu, koji opavdavaju vjeru ljudi u medicinske "umjetnike" jer je on uistinu sve u jednoj osobi i pedagog i prijatelj a nadasve liječnik.

Njegovo ime je Mato Martinović, čovjek koji zaslužuje sve pohvale.
Gospodine doktore samo nastavite tako. Ponosam sam što sam dijelio školske dane s Vama.

Veliko srce malom srcu

Slučajno sam "naletio" na web adresu s naslovom "Veliko srce malom srcu".
Uključio sam se u akciju financijski, međutim budući da se radi o "malim ljudima" koji trebaju pomoća nas "velikih" posvećujem ova post ovoj humanoj akciji.

Treba nam vaša pomoć!

Neka vaša velika srca postanu dio naših malih

Najvažnije je rano otkrivanje prirođenih srčanih grješaka. No, za dijagnosticiranje su potrebni vrlo skupi medicinski uređaji. Vaš idući poziv doslovno može spasiti život. Zato pažljivo birajte broj 060 9095.

Mi, roditelji uključeni u Udrugu Veliko srce malom srcu, ne možemo zamisliti život bez naše djece, ali i njihovih bolesti. Zato vas molimo da nam pomognete da zajedno prikupimo sredstva za kupnju uređaja koji će omogućiti kvalitetnije liječenje djeci s prirođenim srčanim grješkama.

Sve informacije o akciji možete pronaći na web adresi www.velikosrce-malomsrcu.hr

Donirajte 6.15 kn* pozivom na 060 9095

www.velikosrce-malomsrcu.hr

Nepravda

U mnogim vijestima možemo čuti razno razne nepravde. Nepravdu često čine jači prema slabijima, bilo u materijalnom, duhovnom ili nekom drugom obliku.

Ponekad imam osjećaj da stvarno to tako i treba biti jer oni koji mogu spriječiti nepravdu ne čine ništa iz kojekakvih razloga.

Evo jednog primjera koji se nedavno dogodio u mojoj blizini.
Čovjek koji radi kao obični radnik, odnosno zavarivač. Posjeduje znanje toliko da se može potpisivati i da zna pročitati kolika mu je plaća. Radne sposobnosti su mu u tome obliku da zna samo koristiti jednu vrstu aparata za zavarivanje i to je to. Imao je sreću da je ostao sam kao zavarivač s desetoricom pomagača koji su iz druge kompanije tako da si je umislio da je "Bog i batina" u toj radionici. Međutim desilo se to da je dobio za pomagača čovjeka koji je iz SriLanke, koji je obrazovan, koji ima znanje i vještinu i iskustvo s radom na kompjutoru, radnu sposobnost veliku jer zna upravljati i koristiti nekoliko strojeva za zavarivanje. Odmah je to dotični "nepismeni" šef skužio kao opasnost za sebe samog i svim silama pokušao je istog pomagača udaljiti iz radionice. Nikako nije uspijevao. Međutim iskoristio je jednom priliku i kada je isti pomagač zakasnio na posao samo 3 minute, prijavio ga, te je preskočio cijelu liniju poslovnog zapovijedanja i tražio pravdu na najvišoj razini. Međutim kada smo nas nekolicina koje "boli" nepravda čuli za taj događaj, prijavili smo nadležnima. Nakon provedene istrage ipak se vjeruje na riječ dotičnom samoprozvanom šefu jer on ipak radi za "našu" kompaniju, a pomoćnik je iz "njihove" kompanije pa onda što nas briga za tamo jednog radnika.

Ode sposoban čovjek kući, a "stara blesava mazga" osata na svojem mjestu.
Mnogi su prokomentirali da će on negdje ipak pogriješiti toliko da se neće moći opravdati. Međutim koliko nedužnih ljudi mora "nastradati" da bi se uklonio jedan takav dibidus?
Koliko ljudi mora "natovariti " nepravdu na svoja leđa da bi se zadovoljila pravda?
Za neke ljude je razlika između nepravde i pravde samo u tome što ispred prvog značenja stoji negacija, dok za neke ljude stvarno ta negacija ima utjecaja na život.

Hrvatska i Europska unija

Dobio sam e-mail koji sadrži zanimljiv tekst. U ovom postu prenosim u potpunosti ovaj tekst koji nije potpisan.
Da li je ovo istina ili samo nekakva reklama?
Očekujem komentare.




ISTINA O KOJOJ SE U HRVATSKOJ ŠUTI

Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao kako radi dnevno po 16-18 sati za golu plaću, bez plaćenih prekovremenih sati, bez plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to njegov gazda jedva čeka, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola cijene, ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki mjesec kupi novi kamion.

Bugarin (poslovni partner) priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok se država sve više zadužuje.

Mađari pričaju kako su postali najamni radnici u (do jučer svojim) vinogradima, jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim) cijenama, da bi, kada Mađari nisu više mogli vraćati banci kredite, od banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde. Tako se sada najpoznatiji Mađarski vinogradi (Tokajac) nalaze u vlasništvu Engleza.

U Češkoj je EU prisilila vlasnike šećerana da zatvore tvornice, dok su radnici završili na burzi, a sve zato jer EU ima previše šećera, a previše šećera ima zato jer ga EU uvozi iz Kube i na njemu je puno veća zarada.

Njemačka je zbog prekoračenja kvote dozvoljenog zagađivanja, prema sporazumu iz Kyota, veliki dio prljave industrije prebacila u Češku. Jedini čovjek koji je zbrojio dva i dva je češki predsjednik Klaus koji tvrdi da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne dozvoljava da se zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju.

Prošle godine u veljači sam jedne nedjelje u vijestima na radiju u osam sati čuo u špici krajnje uznemirujuću vijest - U Mađarskoj građani nezadovoljni s EU izišli su na ulice i krenuli prema parlamentu, policija napravila barikade, očekuje se ono najgore. Uključio sam radio da čujem vijesti , međutim Mađarska se nije više spominjala. Navečer sam s nestrpljenjem čekao dnevnik na TV, o spomenutom događaju ni riječi. Znači da je saborska komisija za informiranje već reagirala. Nakon par dana stjecajem okolnosti sreo sam se s nekim Mađarima pa sam upitao što je to bilo. Najprije nisu shvaćali na što mislim, a kada sam im objasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli "Ma kod nas su stalno neke demonstracije protiv EU". E pa sada se pitam gdje je demokracija, gdje je sloboda štampe, kojom se toliko busamo u prsa.

Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% građana RH, već 90% da se ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji. Bojim se da na kraju građani neće niti glasovati o ulasku u EU, već će do tog vremena Sabor promijeniti Ustav, pa će Sabor mjesto nas donijeti najbolje rješenje, a to je ulazak u EU, jer znaju da su im izgledi da narod glasa za EU veoma mali.

Tako je bilo u Nizozemskoj i Sloveniji, kada su kroz ispitivanje javnog mijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u EU. Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, odgovor je bio: "Vi ste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala ulazak u EU i mi sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj kampanji obećavali". Nadalje, zašto Ustav EU nije prošao u Francuskoj i Nizozemskoj, zašto su pribjegli Lisabonskom sporazumu, zašto Lisabonski sporazum prihvaćaju parlamenti, zašto ga ne daju na referendum? Zato jer bi prošli kao u Irskoj, a u Irskoj znamo nisu prošli.

Da li su naši političari svjesni toga što čine ovom narodu? Da li su svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra prijeći u vlasništvo bjelosvjetske mafije i da će naš narod biti najamna radna snaga, bolje rečeno robovi. Oni nisu svjesni da kada vlasnik plati porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica RH. Samo ako je vlasnik Hrvat ta dobit se opet investira u RH. Znam dobro o čemu pričam, jer sam donedavno radio u stranoj tvrtci i znam koliko novca je svake godine vlasnik odnosio iz RH.

Što je to potaklo sve naše stranke da u svojim programima gotovo svi (osim nekih malih stranaka) imaju ulazak u EU? Kao jedini logični odgovor nameće mi se misao da su kupljeni, jer bogatoj EU (s velikim osjećajem za pronalaženje zlatnog rudnika) nije problem podijeliti našim političarima stotinjak milijuna eura da bi ovi napravili sve što se od njih traži. Njima investirati taj novac je kao meni dati prosjaku 5 kuna.

Zar nitko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milijune ljudi i opljačkali sve što se opljačkati moglo? Ali sve što su oružjem dobili, oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata, bjelokosti i dragulja, ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im sada problem (U Francuskoj: Marokanci, Tunižani, Alžirci, Mauri i.t.d.). London ima preko 50% obojenog stanovništva, a da ne pričamo o tome na što sliči Nizozemska) i izvor su kriminala. Sada imaju i jedno veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od Ruskoga cara došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti, ali što se kupi, može se samo kupnjom vratiti, pa su sada krenuli osvojiti svijet na novi način: globalizacijom.

Pročitajte malu plavu knjižicu EU-a, koja se zove Ustav EU-a, u kojoj sve piše... I sada su te zemlje lansirale priču o globalizaciji. Što se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka. I mi nasjedamo tim hohštaperima, koji nas uče što je to demokracija, što je dobro, a što je zlo, a do jučer su sijali smrt širom svijeta. Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu, SAD, donedavno su imali robove, a do jučer se nisu vozili u istim autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. godine donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila engleska kolonija i nije postojalakao država (SAD su oformljene kao država 1776. godine). I sada im je taktika da žrtvu najprije bace na koljena (najčešće kroz financijska zaduženja), a onda dolaze s kovčezima novca, odvjetnicima i ugovorima, pa sve vrijedno kroz kratko vrijeme promijeni vlasnika, naravno za sitan novac, jer i kralj u pustinji, kada umire od žeđi, daje kraljevstvo za kap vode.

Ja jesam za EU, ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode kapitalisti, a ne političari. Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje gramzljivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno), a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na burzu, da bi robu proizvedenu u njihovim tvornicama u Kini dopremili u EU da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima, koji sada žive od socijalne pomoći. Tako su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku industriju, načeli drvno-prerađivačku industriju, automobilsku industriju i.t.d.

Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više nitko ne brine. Sada više nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli Zagorci od ve do ve, već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka).

No, ta politika je politika rezanje grane na kojoj se sjedi, jer kada 50% radnika u EU završi na burzi, a druga polovica više ne bude mogla plaćati socijalu radnicima na burzi, ponovo će poteći krv potocima. Da li će se to krvoproliće zvati Oktobarska ili Francuska revolucija nije bitno, ali to je s ovakvom politikom EU neminovno.

Bogataše u EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica, izvori pitke vode i naša obala zajedno s otocima. Industrija ih ne zanima, to imaju kod sebe u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji. Njih naša industrija koja im konkurira smeta. Nju treba uništiti. Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta. Naša brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju Korejskima, koja su u njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog natjecanja. Kad smo već kod slobodnog tržišta, da kažem i to da je njihova teorija da sve što nije profitabilno, dakle što ne može na tržištu opstati, treba propasti. Ali to pravilo važi samo za neke, iako tvrde da smo svi jednaki (sve svinje su jednake, samo su neke jednakije, Orwell), pa pitam se zašto onda sada u ovoj krizi nisu pustili da propadnu sve banke u EU i SAD-u, jer su po toj logici trebale propasti, zašto su automobilskoj industriji dali financijsku injekciju, zašto je samo Amerika, da spasi svoje gospodarstvo, žrtvovala preko tisuću petsto milijardi USD? Zar mi dotacijama ne spašavamo svoje gospodarstvo? Zar nije bolje da im pomognemo sa dva tri milijuna USD, nego da ti radnici završe na burzi, gdje će koštati proračun desetak puta više?

Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima.

Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja sam očajan, mogu ovo pismo poslati i u novine ali one ga neće objaviti.

Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere propagande bio dječji vrtić. Ovi danas su učenici Američkog agresivnog marketinga rođenog u potrošačkom društvu. Marketing, što je to ustvari? Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema (karticu). To pak znači da čovjeka treba nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati. Ako čovjek nikome ništa ne duguje, tada si može puno toga dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu je priprijetiti otkazom i čovjek šuti, jer ako ostane bez posla, ostat će bez svega, a nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koja je stjecao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima obitelj, koja je svakom radniku svetinja.

Koliko su lažljivi, sjetit ćete se i sami, kada Vas podsjetim na obećanja stranih banaka. Dok nisu imali pristup u RH, onda su nas uvjeravali da ako im otvorimo vrata, da ćemo imati kamatu istu kao i u njihovim matičnim državama (kod njih je sada kamata 3%, a kod nas 13%). Kada su ušli obećavali su tvrtkama, koje pređu k njima iz tadašnjeg SDK, da će im platni promet raditi besplatno. No naše tvrtke na to nisu nasjedale, pa su onda dr. Šošić i dr. Đodan javno popljuvali SDK, nazvavši SDK komunističkim mastodontom, koji treba ukinuti (jer takvo što ne postoji nigdje u svijetu), a poslovne subjekte prebaciti u poslovne banke. Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj banci nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu, štoviše cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet puta. U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana, dok za recimo farmu krava kredit će naš seljak ganjati par godina.

Naša vlast je po meni učinila najveći propust 1992. godine, kada je u pretpristupnim ugovorima s EU potpisala da će otvoriti naše tržište europskim proizvodima i da će prodati banke. Tim potezom smo uništili domaću industriju, poljoprivredu i tržište novca - ili rečeno šahovskom terminologijom, poklonili smo protivniku kraljicu i topove. Da nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima znanje početnika, koji zna samo kako se vuku figure, dok protivnik zna desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući na tanki led i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili.

Za ulazak u EU najprije su nam uvjetovali suradnju s Haškim sudom. Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu, pa smo morali prihvatiti ZERP, sada ćemo morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo, najednom ćemo se naći na koljenima bez hlača. Ako se samo malo suprotstavimo, izvući će asa iz rukava, a to je da će preko noći zatražiti povrat svih dugova, što je ovoga časa oko 50 milijardi USD.

I što mislite što nas onda čeka? Čeka nas jedino moguće, a to je uvođenje maksimalnih poreza na sve moguće i nemoguće, od poreza na rogatu stoku za seljake, porez na višak stambenog prostora, porez na vikendice, aute (neke od tih poreza već imamo, ali će sada biti nekoliko puta veći), porez na porez - i do čega će to dovesti? Dovest će do drastičnog pada cijena nekretnina i do općeg kolapsa u zdravstvu, školstvu i trgovini. I sada je jasno zašto EU inzistira na brzom sređivanju gruntovnice i zemljišnih knjiga.

Prošle godine, naš bivši premijer je rekao da je Hrvatska jedna velika obitelj, s čime se ja u potpunosti slažem, samo se pitam da li je u njegovu malu obitelj dolazila policija i centar za socijalni rad raditi reda ili je taj red radio sam, pa se pitam zašto mu u velikoj obitelji EU treba raditi reda?

Nadalje, mnogi besplatni programi EU su izmišljeni za to da pripreme teren za dan D. Npr. program po kojem emisari EU uče naše lumene kako gospodariti društvenom imovinom, a za to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti. Da li Vam to što govori?

(tekst hrvatskog stručnjaka za gospodarstvo N.N. odbijen u hrvatskim medijima)

Interes

Svaki dan "osvane" u mojem inbox-u poneki mail koji govori o prijateljstvu. U svakoj toj poruci glavna je misao da je praktički život nemoguć bez prijatelja. Već sam govorio o temi prijateljstva u prijašnjim postovima. Međutim stalno me muči taj tzv. prijateljski odnos, bez obzira o kojem se spolu ljudskom radi. Radi se o tome ako ja pomažem nekome taj isti će pomoći i meni.
Pitam se zar to nije jedan oblik interesa, jedan oblik businessa. Ja tebi......, pa je veliki postotak vjerojatnosti da ćeš i ti meni....

Po meni je to čisti poslovni odnos, odnos nekog uzajamnog poslovanja. Čak i bonton govori slično. Bonton kaže da je uljudno uzvratit posjet. Kada netko dođe meni u posjetu donese nekakav poklon u obliku boce pića ili bombonjere, uljudno je da i ja vratim takav posjet na isti nači.
Isto se svodi i na rođendane. Čuo sam nekoliko puta komentare, auu jbg od mojih prijatelja sin ima rođendan, oni su bili kod nas kada je naša kćerka imala rođendan pa su kupili poklon u vrijednosti tisuću kuna, moramo i mi uzvratiti istom mjerom. Da li to znači da ako su oni došli "praznih ruku" da su prijatelji manje vrijednosti. Zar to nije jedan oblik interesa. Prije nekoliko godina kada sam se bavio privatnim poslom, zove mene jedan moj poslovni suradnik u posjetu jedno veče. Rekao mi je da će istu veče doći ovaj, pa onaj, pa ovaj, pa onaj. Rekao sam mu da ne bi želio doći jer će biti puno ljudi kod njega. Pa zar si ti lud, pa tu će svi biti koji su potencijalni korisnici i tvojih usluga. Odmah sam skužio da to poziv iz interesa, a ne neki poziv od srca, čisto na "čašicu razgovora".
Kada prelistam knjigu "sjećanja" vrlo malo je bilo slučajeva kada sam ja išao u posjetu nekome čisto iz srca, onako bez brige i pameti da se odmorim uz partiju "bele" ili "rauba" ili trača.
Zači veliki broj tzv. prijateljstava se svodi na interes. "ja tebi..., ti meni.. ili obratno. I
nteres je interes.

Jeb.. krizu život nema reprizu.

Još od osnovne škole, kada sam počeo registrirati što se događa na ovome čudnom svijetu nezaobilazna riječ je bila kriza i inflacija. Stalno je netko savjetovao štednja, štednja i štednja. Danas se isto pitam ima li ta kriza svoj kraj ili je to samo marketinški trik onih ljudi koji hoće jamiti sve više i više.
Pročitao sam ovu izjavu koju sam stavio kao naslov ovog posta. Autor te izjave je nepoznat ali ja ću ju svrstati u narodnu izjavu jer je po mojem mišljenu jako dobra. Pa jedanput se živi, još ako imamo sreću da nas barem neko vrijeme prati zdravlje, pa treba uživati u svemu i svačemu makar to bila i ona kava koja se ispija s užitkom na nekoj terasi.
Znam, svatko je od nas opterećen nekim svojim problemima. Koliko god ti vlastiti problemi za nekog bili mali, oni su za zvakog od nas veliki.
Nekada bi stvarno trebali reći "time out" tim svim problemima, opustiti svoj duh i svoje tijelo, uživati u datom trenutku.
Kada sam prije nekih 13 godina iznenada završio u bolnici i kada su mi šanse prognozirane 50% život, 50% "odlazak" ponavljao sam onako u sebi samo da ostanem na ovom svijetu i da moje tijelo dobije tu iznenadnu bitku, uživat ću u svakom trenutku. Kada sam izašao kao pobjednik sa bolešću i vratio se svakodnevnom životu i opet sam stavio na prvo mjesto probleme, a brigu o životu potisnuo tamo negdje iza sebe.
Međutim u zadnje vrijeme počeo sam sam sebi citirati tu izjavu "ma, jebeš probleme i krizu, život nema reprizu. Stani na loptu i polako, polako i samo polako.
Svega će biti samo nas neće biti.

Govor batine (šibe)

Pročitao sam u jednom postu da su ljudi sa područja bivše juge specifični po prirodi i naravi. Taj čovjek razumije samo govor batine ili šibe ili kako mi u Slavoniji kažemo kandžije (šibe za konje) i dobro respektira i poštuje tu batinu. Ako ga opleteš po leđima ili guzici ili što je još gore po džepu sve će biti u najboljem redu i miru.
Inače ako nema govora batine tada taj isti čovjek samo gunđa, ništa mu nije po volji, ništa mu ne odgovara. Taj isti čovjek će se rado sjećati vremena te batine s nostalgijom i uvijek će govoriti da je to vrijeme bilo ono baš najbolje vrijeme.
Zapravo naši ljudi kao da u svojim genima imaju ucrtano da budu pod nečijom vlašću da se samo jednostavno nikako nemogu vinuti na vrh. Ako netko dođe na taj vrh ubrzo bude popljuvan i ponižavan i od najmlađeg djeteta.
Imao sam priliku na poslu u jednoj tzv poslovnoj jedinici (na eng. departmentu) kako naši ljudi (mislim na ljude s područja Balkana, da nekažem bivše juge) totalno pljuju po svome šefu koji je porijeklom isto sa toga famoznog Balkana. Taj isti šef im je dopustio ama baš sve, samo je od svojih radnika tražio da posao bude konkretno i kvalitetno odrađen. Međutim to nije odgovaralo tim "našim" ljudima. Kada su dobili pravog diktatora od šefa, a još uz to i amerikanca, koji je čak tražio da mu se jave kada idu i na toalet, svi su ga poštovali, prestalo je ogovaranje, prestalo je prepucavanje. Razgovarao sam s jednim čovjekom iz BiH te sam ga upitao, što je sad, sad nesmiješ ići ni pišat kad hoćeš i izgledaš kao da ti je bolje sada nego prije. Nije izustio niti riječ. Činjenica je da se svi boje batine, bilo da je ona u fizičkom obliku ili u nekom imaginarnom obliku nekih restrikcija i zapovijedi.

Kako treba poslovati sa bankama

Prije nekoliko dana dobio sam jednu zanimljivu priču na e-mail. Priča nije potpisan i neznam tko je autor, niti da li je u priči opisan stvarni događaj ili je ista izmišljena.

Priča ide ovako:

Uvijek sam zagovarao ravnopravnost u komunikaciji partnera koji sklapaju ugovore. Danas sam bio u jednoj velikoj banci. U banku sam došao na poziv osobne bankarice koja je zvala jutros već u 9.15 da imam neka sredstva koja su avista pa šteta da to tako stoji. Vrlo rado sam se odazvao pozivu. Nevjerojatno je kako brzo reagiraju kada sjednu neka sredstva na račun.
Čim sam ušao u sobu osobne bankarice uz poslovnični osmijeh i pitanja o zdravlju, poslu i životu tutnula mi je u ruke ono što zovu "lepeza proizvoda" koji nisu ništa drugo nego gomila CDO-a i CDS-ova upakiranih na "domesticus" način. Osnovna ideja "lepeze proizvoda" je "otomi što više a daj mu što manje". I sve uz osmijeh naravno. Klijent mora otići zadovoljan i sretan misleći da je napravio dobar posao.
Kada sam bankarici vratio "lepezu proizvoda" rekao sam da me to ne interesira da sam priprost čovjek i da bi bilo možda najbolje da ja to oročim. Gospođica mi je odgovorila da će odmah pripremiti ugovore i da je to "odlična kamata od 4.5% na rok od 2-3 godine. Na koliko ćemo staviti?"
Naravno, nisam se složio s kamataom. Trazio sam 7% minimum. Za tu cifru piše u prospektu da je stvar dogovora. Međutim, gospodjica nije imala mandat za te pregovore pa je pozvana šefica poslovnice. Vrlo ljubazna gospodična. Uvjeravala me da je kamata od 5.5 % najviše što mogu ponuditi. Ustrajao sam na 7%. Ah, da, radi se o EUR. Kako niti šefica poslovnice nije mogla odobriti traženu kamatu izišla je iz sobe da bi se konzultirala sa nadređenima. Vratila se nazad nakon cca 10 minuta i rekla da je najviše što banka moze ponuditi 6.5%. Pristao sam. Pobjedonosni osmijeh zatitrao je na licima dvije gospodične.
Šefica je odmah rekla da mi se pripremi ugovor i da je bilo ugodono poslovati sa mojom malenkosti.
Tu sam je morao prekinuti. Rekoh, "dogovorili smo se za kamatu, ali što je sa INSTRUMENTIMA OSIGURANJA"? Njih dvije su se blijedo pogledale i šefica me pita: "kakvim instrumentima osiguranja"?
"Istim onima koje banka traži kada daje kredite - hipoteka, valutne klauzule, životno osiguranje, jamci, naknade obrade, prvo još nerođeno dijete, itd, itd." - upitah kao zbunjeno. Dvije šarmantne gospodične sada su se blijedo pogledale a šefica je zbunjeno mijauknula: "Ali MI SMO BANKA". "UPRAVO ZATO I TRAŽIM INSTRUMENTE OSIGURANJA" - odgovorih iznenađeno. "Banka me i naučila kako se posluje, što sve treba tražiti da se osigura imovina. Nemojte se ljutiti, ja sam PERO a vi ste BANKA. Vidim samo dvije strane u poslovnom odnosu a ostalo me ne zanima. Uglavnom ljudi posuđuju od vas. Sada vi posuđujete od mene. Ja samo tražim iste ili slične instrumente osiguranja kao što ih i vi tražite od svojih klijenata. U čemu je razlika?"
Gospodične su djelovale vrlo zbunjeno i pitale da li se šalim. Odgovorih da ne. Da neke banke osiguravaju štednju vezano na zlato. Odgovorih da me ne zanima to sto HNB garantira (a tko garantira za HNB) da ja hoću osigurati svoja sredstva mimo njihove lijepe riječi. Kada sam iznio zahtjeve za instrumente osiguranja (posebno vezano za zlato i napomenu da neke banke to nude) šefica se opet ispričala i izišla iz sobe sa papirom na kojem je pažljivo bilježila što sam govorio.

Vratila se nakon cca 20 minuta i vrlo ljubazno rekla da je prenijela zahtjeve i da ćemo se čuti u ponedjeljak ako nije problem. "Nije, nema problema" - odgovorih. "Do tada budite ljubazni pa mi otvorite narudžbu za isplatu svih sredstava u ponedjeljak, pa kada se vaši odluče javite mi, rado ću to sve vratiti nazad". Djelovale su malo šokirano ali i dalje vrlo profesionalno i ljubazno.
Na izlasku iz sobe ljubazno sam im preporučio da "prošire lepezu proizvoda" budući trenutna ne odgovara vremenu i okruženju.
Ovo je naravno skraćena verzija, žao mi je što to drugačije nisam mogao dokumentirati ali bilo je vrlo zabavno.
Ne shvaćam zašto se bankari čude kada se od njih traži samo ono što oni traže od drugih? Ne bi li stranke u poslovnom odnosu trebale biti ravnopravne? Zašto mi klijenti uvijek moramo prihvaćati isključivo ono što nam jedna strana diktira? Meni je dosta! Ili ćemo se dogovoriti
ili nećemo! Vjerojatno nećemo! Oni su ipak u lošijoj situaciji od mene/nas. Oni trebaju nas. Mi njih ne trebamo. Oni su nama nametnuti a ne mi njima. To uvijek treba imati na umu.

Evo tako zvršava ta po meni zanimljiva priča.

Vojnik političar

Ako imate vojsku lavova kojom upravlja jelen, tada ta vojska nikada neće biti vojska lavova. Tako je izrekao Napoleon - čovjek koji je jedno vrijeme bio strah i trepet cijele Europe pa i jednog dijela Azije. Mnogo je tekstova napisano o slavnom "malom tiraninu" kako ga neki povjesničari zovu. Uživao je slavu i poštovanje mnogih ljudi dok je bio vojskovođa, međutim kada se upustio i u političke vode tada je pojeo vrući krumpir. Mnoge povijesne ličnosti dok su bili vojskovođe uživali su čast i slavu, ali kada su se upustili u politiku tada nastupa brzopleti pad časti, povjerenja i poštenja narodnih masa. Vojnik je naučen da bude poslušan, da pored glavnog cilja, a to je pobjeda, da i njeguje čast i poštenje. Dok je politika, kako neki kažu "kurva" koja je uz tebe dok joj financijski valjaš. Na razne spletke, političke prijevare s vrlo malom količinom poštenja i iskrenosti vojnik se teško nosi. U takvoj situaciji većina osoba koje su politički angažirane i koje su vojnog iskustva uspostavljaju diktaturu, a to narodne mase nevole i eto ti naglog pada. Napoleon vojnik- poštovan u narodnoj masi, Napoleon političar omražen u narodnoj masi. Povijest se ponavlja i u sadašnjosti vojnim diktatorima je odzonilo.

Mlado, ludo i osta bez pola litre krvi

Još dok sam bio na Strojarskom faxu u Sl. Brodu, bio sam u ekipi koja je "disala" kao jedan.
Jednom zgodom predložio mi moj prijatelj da mu pravim društvo kako bi posjetio (zapravo iznenadio) jednu djevojku koja mu se sviđala i koja je radila u Brodskoj bolnici na odjelu transfuzije (mislim da se tako zvao taj odjel, ali sve u svemu tamo gdje se daje krv - dobrovoljno). Prihvatio sam više iz radoznalosti da vidim tu djevojku, pa ako nešto bude čudno da "vadim mast" svome prijatelju. Dok smo putovali cipelcugom do bolnice napričo je on meni svega i svačega lijepog o toj djevojci.
Iskreno nisam ni vjerovao da ćemo doslovno uletiti u bolnicu i to na taj odjel gdje "crpe krv" samo zato da bi rekli "ćao".
Međutim po onoj poslovici "mladi-ludi" stvarno smo uletili unutra, pronašli smo tu famoznu djevojku, stvarno zgodna, visoka, uljudna crnka, iznenađena našim posjetom, zapravo posjetom moga prijatelja jer mene i nije skužila, nego se odmah pogledom obrušila na toga humanoida do mene. Nije prošlo ni minuta od prve riječi "ćao" upita ona koju krvnu grupu imamo, ja izvali ko iz topa A+, zdrav ko dren, dok je prijatelj mudro čekao nastavak pitanja ili obrazloženje. Nastavak je bio u tome smislu da upravo bolnica treba hitno grupu A+ i da bi bilo lijepo kada bi "dobrovoljno" darivao krv. Moj pametni prijatelj reče da je jučer bio prehlađen i njegovo ono "dobrovoljno" osta za neki drugi puta. Mene brzo-potezno novopečena prijateljica odvede u drugu prostoriju i nakon kratkog pregleda već sam ležao na krevetu pumpajući bolje rečeno tjerajući krv u plastičnu vrećicu.
Tih nekoliko minuta prolazile su mi razne osvetniče misli prema prijatelju, pa nisam mogao vjerovati da moram , doslovno moram dati krv i to skoro pola litre kako bi on uživao u razgovoru s djevojkom. Dobacio sam mu da ću mu ja izvaditi dvije litre krvi samo dok mene otkopčaju sa ovog kreveta. Dobio sam odgovor , da se nesekiram barem ću se najesti, jer svatko tko daje krvo poslije se dobrano napapa. Ajde rekoh barem nešto, prođe mi kroz misli, kobasica, šunka i svega toga lijepog tako da mi se i osmijeh vratio na lice. Ispumpao sam ja tu svoju krv, odvedu me u drugu prostoriju na ručak. Jedna starija gospođa posluži me jednom konzervom sardina i komadićem kruha. Pa što je ovo rekoh, ja dade krvi a vi meni konzervu sardine. Veliki petak je, postni dan, dolazi nam Uskrs, kako to da neznaš. Onako namrgođen upitao sam onih dvoje da li će se oni vjenčat ubrzo, pa nisam ja džabe dao krvi a od vas ništa. Tako je i bilo, ništa od njih, barem je valjda bilo koristi od moje krvi za nekoga.

Al, sam bogat

Prije nekoliko dana slušam dvojicu poznanika kako razgovaraju i između ostalog jedan od njih izjavi: Al se sada osjećam bogato!
Pa kako se možeš osjećati bogato u ovoj vukojebini od Iračke pustinje - odgovori mu drugi.
Evo, upravo sam završio s ručkom, pečena teletina, pečeni krumpir, salate, sladoleda, voća, ništa me neboli, ništa mi nefali na mome tijelu, zdrav sam i to je bogastvo koje se nemože mjeriti niti uspoređivati.
Pa zapravo je istina. Bogat čovjek ne mora biti isključivo vlasnik nečega materijalnog da bi bio bogat. Bogastvo se može mjeriti i zdravljem, duhovnom snagom i onda dolazi osjećaj sreće. Da, čovjek je zdrav, sit, svi su mu živci na broju i mirno spavaju, pa kako se onda ne bi osjećao bogatim.
Tek sada u ovo doba interneta, TV-a, pa i papirnih medija možemo vidjeki koliko ljudi pati zbog bolesti i zbog gladi. Ljudi koji su zdravi trebali bi uživati u svojem bogastvu. Trebali bi poštovati i čuvati to svoje bogastvo jer nisu svi tako bogati kao zdravi ljudi.
Postoji ona poslovica, gol si došao na svijet, gol ćeš i otići, sve materijalno što stekneš je kratkotrajno i prolazno.

Okrutnost kapitalističkog poslovnog sistema

Puno priča o nezaposlenosti se vrti kroz medije.
Što se zapravo događa?

Tehnologija napreduje i tehnika u mnogo čemu zamjenjuje čovjeka. Još uvije čovjek je nezamjenjiv u uslužnim granama, ali u svim drugim poslovima polako postaje rob koji opslužuje stroj. Za velike kompanije a i za manje kopanije čovjek je kao potrošna roba. Sve se svodi na to dok te trebam dobar si, a kad te više nebudem trebao odlazi ili ako si u nekoj rizičnoj grupi koja mi može oduzeti lovu na bilo koji način opet nisi dobar.

Evo takvog jednog primjera.
Gledan jednog svog prijatelja jutros kao zabrinuto hoda na parkingu. Kaže mi dobio sam otkaz. Nasmijao sam se jer stvarno nisam povjerovao u tu izjavu, kao prvo, amerikanac je pa je manja vjerojatnost da će gazda amer najuriti svoga čovjeka, kao drugo radi šest godina na ovom projektu i nagrađivan je nekoliko puta za marljivost, trud i super organizaciju. Da, dobio sam otkaz, ponovio je. Osmjeh mi je pao s lica brzinom munje. Moje logičko pitanje ZAŠTO?, Što si zajebo?
Odgovor!!! Odgovor je stvarno neobičan, Odgovor, odnosno razlog otkaza je prekomjerna težina. Čovjek ima 15 kg više od njihovog prosjeka. Prije tri mjeseca svi smo morali obaviti liječnički pregled. Između ostalog se izračunavao BMI (body mass index) to je odnos visine i težine. Našim rječnikom rečeno čovjek je debel, ima 120 kg i ide kući. Sve ostalo, od tlaka, šećer u krvi, masnoća u krvi, sve je idealno, ali prekomjerna težina to je razlog.
Velikog gazdu ne zanima njegovo radno iskustvo, ne zanima ga njegova stručnost, ne zanima ga njegov dobri karakter, ne zanima ga njegova dobrota, rad, marljivost. Jedino je važno da on spada u grupu rizičnih koji mogu dobiti infrakt jer su teški.
Čovjek ostaje bez posla.
Zamislite da u RH ili BiH ili nekoj drugoj zemlji iz regije netko dobije otkaz zbog težine, pa tu bi skočile sve moguće stranke i druge udruge i svi bi uglas vikali i vikali.
Gospodo ovo je kapitalizam, Veliki gazda uočio opasnost za svoje novce i brzo potezno otklanja opasnost, bez obzira da li je ta opasnost vrlo, vrlo, vrlo minimalna i u obliku jednog humanoida.

ma ..bem ti vezu, veze, vezice i sve izvedenice te riječi "VEZA".

Tko koga je... ovde. Gospodin šprajc u središnjem dnevniku donosi dva primjera političkog namještanja radnog mjesta. Vladajući tvrde nema toga, pokažite nam na primjeru.
Opća činjenica i kod nas i u ostalih dvjestotinjak i kusur država na ovom svijetu je da politika uvijek umješa svoje prste za većinu radnih mjesta, odnosno mnogi su se zapošljavali uz pomoć politike. Ma što zapošljavali, ma mnoge blagodati su uživali uz pomoć politike. Sjećam se svojeg iskustva s takvom ja bi nazvao to, protekcijom, još iz onog umirućeg socijalizma gdje sam velikodušno zamolio politiku da mi pomogne i na kraju sam poslao istu tu protekciju u pi.... "flašu". Pred sumrak tadašnjeg socijalizma u mojem rodnom Slavonskom Brodu čekalo se da dođeš na red za polaganje vozačkog ispita čak i godinu dana. Upisao sam se istog dana kada sam navršio 18 godina. Slijedeći zadatak mi je bio uvjeriti svojeg oca da zamoli rođaka da nam pomogne, jer je to bila skoro pa nemoguća misija da moj otac zatraži pomoć od bilo koga. Nakon nekoliko dana jedva sam ga uvjerio i zajdeno sa svojim ocem zatražio sam pomoć jednog rođaka koji je gravitirao visoko u poslovnom dijelu a i u političkom. Odmah je on zavrtio šest puta onaj famozni kolut na telefonu pomoću kojeg se na tadašnjim telefonima birali brojevi i u tren oka sve je dogovoreno. Meni je preostalo da sav sretan odem kući i da očekujem slijedeće nedelje poziv. Jest da sam slušao cijelim putem do kuće prigovaranje svoga oca kako to nije dobro da tražimo vezu za nešto što po njegovom mišljenju ne treba.
Po njegovom mišljenju pristupiti takvoj radnji gdje se većinom gubi čast i ponos može se jedino u bolnici i kod doktora kada je u pitanju nečije zdravlje. Prođe jedna nedjelja, pa druga, pa i treća, ništa od poziva. Napadnem ja oca, a on od moje dosade izluđen zove rođaka. Nakon stotog pokušaja dobiva ga na telefon i brzo dobivamo ogdovor sve će biti uredu, slijedeći tjedan sigurno. Prođe opet tri tjedna i ništa. Opet ja dosadan i opet vrti kolut na telefonu i opet isti odgovor. Opet tri tjedna i napokon ja oca uvjerim da idemo direktno pitati toga čovjeka u autoškolu i evo pravog iskrenog odgovora. Rekao mi je čovjek iz tadašnjeg auto-moto-društva da taj moj rođak prije nekoliko godina nije učinio neku malu uslugu njemu pa sada ovaj njemu vraća istom mjerom i to preko mene tako da se moje ime smrzlo na zadnjem mjestu na listi za vijeke vjekova. Rekao sam onako buntovno ma jeb.. ti vezu, veze, vezice i sve izvedenice te riječi "VEZA". Ništa mi nije preostalo nego ajde u Novu Gradišku, upisao se tamo redovito. Sutra dan došao moj susjed kod mene čuvši za tu priču i kaže ja ću ti srediti tamo u Gradišci da sutra stigneš na red. Rekao sam svom ocu daj mu nešto (5 litara rakije ili vina) samo da ne sređuje ništa. Neću doći na red za taj vozački do kraja svog života. Došao ja na red vrlo brzo, položio vozački i zaboravio na sve te zajebancije. Nakon skoro 12 mjeseci stiže meni poziv iz Sl.Broda gdje me velikodušno pozivaju da pristupim školi za polaganje vozačkog ispita. Ma tko koga tu jeb. pa ja već vozim auto godinu dana.

Bakterije - deklaracija - istina

Čitam deklaraciju sa kutije jednog sredstva za čišćenje kupaonice i toaleta. Na toj deklaraciji piše da to sredstvo "ubija" 99% bakterija. Pomislio sam "kako moćno oružje za ubijanje bakterija". Međutim nakon toga "naletio" sam na jedan post u koje piše da samo 1% bakterija su uzročnici bolesti. Eto ga na,, sad. Sad se pitam pa koje onda bakterije je poubijalo, ako je poubijalo, ono sredstvo koje sam spomenio u prvoj rečenici. Pa nije moguće da je poubijalo onih 99% bakterija koje i nisu neko zlo u mojoj kupaonici.

Nema sumnje da je to sredstvo pomoglo u čišćenju kupaonice, također i miris je ugodan, ali ono što nikada neću moći dokazati a to su tih famoznih 99% bakterija koje barem desetak minuta nakon djelovanja toga sredstva ne bi trebalo biti. Ustvari to je moćna reklama za to sredstvo. Raspitao sam se kod svojih prijatelja da li vjeruju tom natpisu. Nevjerojatno je koliko ljudi koji dolaze iz SAD-a vjeruju reklamama i medijima. Ljudi koji dolaze iz Indije, Nepala i Sri Lanke baš i nekontaju što ih pitam jer dosta njih i nemaju kupatilo kod kuće pa i ne kuže za čega mogu to iskoristiti. Afrikanci tu i tamo vjeruju u to. Jedino mi tzv. Balkan mafija (svi ameri svrstavaju i nas iz Hrvatske u Balkan) ne vjerujemo u to. Pa tko je sad upravu nećemo nikada doznati.

Ivica Kostelić i hladna glava

Ivica Kostelić opet vlada snježnim sportom. Pročitao sam jednu izjavu njegovog oca Ante Kostelića koji između ostalog izjavljuje kako je za dobar rezultat i uspjeh u svakom sportu potrebno imati talenta, uložiti puno, puno i opet puno truda i na kraju imati hladnu glavu na svakom takmičenju.
Pitam se odakle taj čovjek, Ivica Kostelić, crpi tu volju, tu unutarnju snagu koja ga vodi do uspjeha, nakon svih onih ozljeda, mjeseci i mjeseci provedenih po bolnicama i oporavku i to ne samo jednom nego više puta. Gledao sam u sportskim emisija i njegove izjave. Stvarno izgleda smireno onako kako njegov otac kaže, "hladne glave", svaka mu je riječ na mjestu, stvarno čovjek zna što radi. Čovjek postaje idol, postaje nedodirljiva granica uspjeha koji trebamo svi pokušati dohvatiti. Svi mi trebamo koristiti tu volju za uspjehom, nikada ne odustati i samo ići naprijed. On je i fizički i psihički padao nekoliko puta i podizao se poput feniksa iz ponora u visine. Svi mi trebamo barem pokušati u najtežim trenutcima smiriti svoju glavu, ohladiti živce i hladne glave upustiti se u svaku životnu borbu. Zato Ivice Kosteliću svaka ti čast, ti si simbol uspjeha, ustrajnosti u borbi, ti si pokazao da je samo nebo granica.

Tata kupit ćeš mi UVIN čaj

Prije nekoliko mjeseci na HTV vrtila se reklama za UVIN ČAJ. U toj reklami mlada i zgodna djevojka govori kako ju je njena baka i mama neprestano "obasipale" upozorenjima da ne hoda bosa, da se uvijek mora čuvati prehlade jer je svaka prehlada i gripa opasne po zdravlje i mogu ostaviti posljedice naročito kod osoba ženskog roda. Priča ide dalje da mlada djevojka s oduševljenjem najavljuje uvin čaj i kaže dosta je više s tim glupostima tople čarapem dugačka majica itd.
Odmah nakon te reklame ja upozoravam svoga sina da ne hoda po sobi a on meni odgovara da se nebrinem jer da ću ja njemu kupiti uvin čaj i nema problema. Još nekako sam prešutio tu glupu reklamu u kojoj se potiču mlade osobe da budu što bolesnije kako bi mogli trošiti svoj novac na razne čajeve i lijekove, ali kada sam vidio da je na potrošački štos "nasjelo" moje djete pukao sam od ljutnje. Gdje je tu granica. Nagovori ljude da naprave sve da budu bolesniji kako bi im mogao "utopiti" lijekove.
Kada je čovjek bolestan tada nepita za cijenu lijeka koji mu može pomoći. Znači zarada je itekako zagarantirana. Kako mladom čovjeku koji je tek zakoračio u život objasniti istinu, kada mu moćni mediji lansiraju neistinu i uz to uvjerljivo tvrde da roditelji bulazne, odnosno lažu.

Pesimizam

Od svoje rane mladosti stalno sam slušao kako je baš nama najgore u životu, kako se tamo negdje živi bolje. Kako tamo negdje svi imaju posao, svi žive u blagodatima ovozemaljskog života, svi imaju love, svi idu na odmor itd otd itd.
A mi osuđeni da samo kukamo i kukamo i kukamo. Osuđeni smo da po cijeli dan provodimo po terasama kafića i ispijamo kavicu za kavicom, da po nekoliko puta prošetamo korzom kako bi protegnuli umorne noge. Onako bezvoljni zbog vrućeg ljeta da ižicamo koju lovu od staraca kako bi proveli koji vikend na Zrću ili nekoj drugoj destinaciji, a kada dođe zima opet starci olakšajte džepove da mi koji smo pritisnuti toliko bezvoljnom situacijum odmorimo naše umorne mozgove na nekim zimskim destinacijama.
Da, to je bilo malo ironije, ali nije daleko od istine.
Prije nekoliko dana pročitao sam jedan post kako je u Sloveniji bolje, puuunooo bolje, a da smo mi u dugovima i totalnoj banani, kako gospon Sanader reče tamo prije još godinu dana. Svi su opterećeni tamo nekim državnim dugovima i dubokim depresijama.
Sami trebamo skrojiti svoju sudbinu, sami trebamo pronaći svoju sreću, sami trebamo brinuti za sebe. Barem je sada puno lakše. Kada se vratimo prije samo 20 godina ili više, nije bilo interneta, kompjetna komunikacija je bila u rađanju, a sada puno poslova se može pokrenuti iz svoje sobe. Isto tako svaka generacija govori kake se nekad bolje živilo a da današnja mladež nema pojma o životu.
Najviše me ljuti kada mi netko kaže da se osadesetih bolje živilo nego sada.
Da kada se sjetim tih famoznih osadesetih, odrastao sam uz rock glazbu, svake subote zabave po društvenim domovima, pivo je teklo u potocima i tu sve završava od te silne dobrote življenja, a nastavlja se vožnja par -nepar i nestašica goriva (benzina, nafte i plina), u redovima se čekalo za crni kruh, lijekova nigdje. Jedino ako imaš nekoga tamo u Njemačkoj koji će ti poslati.U trgovinama se kupovao deterdžent i kava na markice ili bonove. Svaki treći mjesec ako smo imali sreće došlo je u trgovinu nešto od tropskog voća.
A SADA, ma svega i svačega na svakom koraku. Reći će mnogi , da, a nema love. Pa naravno da nema love, pa nemože biti dovoljno love da podmirimo želje naših očiju i premilostive stražnjice. Umjerenost, umjerenost i umjerenost. To je ono na što se trebamo naviknuti, a napredak je itekako vidljiv nema što nema.

Stranac

Dobio sam na svoj e-mail jednu zanimljivu priču koju prenosim u cjelosti, priča nije bila potpisana.

Nekoliko godina nakon što sam došao na svijet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom porodicom. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živio sa nama. Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj porodici.
U mom dječjem umu on je imao posebno mjesto. Roditelji su me odgajali komplementarno: mama me je učila da razlikujem dobro od zla, a tata me učio da budem poslušan. Ali stranac, on je bio pripovjedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijima i komedijama. Kad sam želio da saznam nešto o politici, povijesti ili nauci, on je uvijek znao sve odgovore o prošlosti, razumio je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju da predvidi budućnost!
Moju porodicu je odveo na prvi veliki nogometni meč. Nasmijavao me i rastuživao. Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo. Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gdje je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo što ima da nam kaže. Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma. Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama, ali stranac nikad nije osjećao obavezu da ih prati. Proste priče, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posjetilaca. Naš dugogodišnji posjetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu tjerale da pobjesni, a mamu da pocrveni.
Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac poticao da ga redovno pijemo. On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno. Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni.
Danas znam da su moja shvaćanja o ljubavnim vezama u velikoj mjeri formirale strančeve priče. Iz dana u dan stranac je proturječio vrijednostima mojih roditelja, ali su ga ipak rijetko ušutkavali. I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.
Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše porodice.
Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka. Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sjedi u svom ćošku, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.
Kako se zvao stranac?
Mi smo ga prosto zvali – TV.
U međuvremenu je dobio i suprugu.
Zovemo je kompjutor.
Njihovo prvo dijete zovemo mobilni telefon.
A njihovo drugo dijete – Facebook.

Da li možda imamo velike životne "apetite" ?

Čitam mnoge postove u kojima prevladavaju riječi pokradeni smo, dužni smo, za RH je kriv Tuđman i Sanader, pa je kriv onaj, pa je kriv ovaj itd, itd. Svjestan sam da svi imamo želju da vozimo dobre automobile, da nam bude dostupne svega i svačega. Možda imammo velike životne"apetite" pa su nam krivi svi po redu.
Budući da radim izvan RH i tako imam mogućnost iz prve ruke vidjeti i čuti kako žive ljudi u Indiji, Nepalu, Sri Lanci, Singapuru, Dubai, Hondurasu, Portoriku, Keniji, Egiptu, Libiji, svim zemljama bivše "juge", Uzbekistanu, Kanadi i nadasve u SAD-u i monogim drugim državama, jer nas ovdje gdje radim ima sa svih strana svijeta. Nekako svi mi u RH kukamo i kukamo, a kad se usporedimo sa drugima daleko bolje živimo. Ne zanima me politika, zanima me život prosječnog čovjeka, čovjeka koji želi i može.
Još uvijek imamo besplatnu zdravstvenu zaštitu. Pitam se zašto mnogi iz Zapadne Europe dolaze kod nas da posjete stomatologe. Mnoge zdravstvene usluge (operacije i usluge hitne pomoći) su besplatne kod nas. Jedan moj poznanik mi je ispričao kako je u americi doživio prometnu nesreću. Hitna pomoć ga je odvezla u bolnicu i tamo je operiran, spašen mu je život i nakon liječenja došao mu je račun zbog kojeg mora raditi slijedećih deset godina kako bi ga otplatio. Sve u svemu bolje bi bilo da je umro, tako sam ja pomislio, međutim on korača uzdignute glave i nebi ni riječ rekao protiv svoje države.. Jedan indijac iz Indijske države Punjab se zbombao s motorom. Nije to motor kakve viđamo na našim ulicama, nego neka sklepana kršina koja troši neki mix svega i svačega. Dobrano je zgulio lice, a budući da nema love da ode u bolnicu, neki selski vrač mu je polijepio zguljenu kožu pa sada izgleda kao glavni lik iz Hickok-ovih filmova. Međutim čovjek je sretan, živi dalje, radi i ima planove, ali skromne planove za daljni život.
Većina ljudi koji su došli iz tih Azijskih država rade od 12 do 16 mjeseci kako bi otplatili novac koji su morali dati agentu koji ih je zaposlio, pa onda rade za sebe. Plaća im je od 200 do 500 dolara, što znači od 1000 do 2500 kuna, a za njih je to veliko bogastvo. Objašnjava mi jedan indijac kako će s zarađenim novcem napraviti sebi kuću. Crta mi on na papiru tu njegovu kuću. Pitam ga a gdje će biti kupatilo. Kaže, kako kupatilo, nema se love za taj luksuz. Ostao sam bez teksta, "kupatilo luksuz". Mogu si zamisliti kako žive ti ljudi.
Cijela RH je povezana suvremenim autoputevima. Mi iz Sl. Broda doslovno preletimo automobilom do Splita za nekih 5 sati, a istu razdaljinu oni u Uzbekistanu izgmižu za nekih 16 do 24 sata, isto tako ovi iz Sri Lanke su sretni da uopće mogu doći negdje cestom.
Što se tiče hrane, ma nema bolje hrane nego što mi u RH jedemo. Dalmatinska, Istarska, Slavonska kuhinja, riba na milijardu načina pripremljena, slavonska šunka, kobasica, kulin, dalmatinski pršut, zagorska purica. Da li smo pod utjecajem svih tih TV sapunica koje prikazuju neke lažnpo bogastvo i lažnu idilu pa svi želimo postići neko savršenstvo.
Da li možda imamo velike životne "apetite" ?